Prošlo je skoro 30 godina od rata, ali slike iz tog vremena me i dalje bude u snu. Bio sam u logoru 4 meseca. Bili su to dani bez svetla, bez dostojanstva, bez nade. Lica koja sam tada video, nikad nisam zaboravio.
Jedan od njih – bio je zapovednik tog logora. Sećam se njegovih očiju. Nisu pokazivale ništa, ni sažaljenje, ni mržnju – samo prazninu.
Godine su prošle. Oženio sam se, dobio sina, podigao ga, gledao kako od deteta postaje čovek. Pre par godina doveo je devojku – tiha, fina, vaspitana, iz druge zemlje. Zavoleli smo je svi. I nedavno – svadba.
Na svadbi su, naravno, došli i njeni roditelji. I onda se to desilo.
Izađem iz sale da udahnem vazduh, i na kapiji – čovek. On. Onaj iz logora. Stariji, sede kose, ali isto lice. Prazne oči.
Gledamo se. Ništa ne kaže. Ni ja. Samo mi ruka drhti.
Priđe mi posle, stavi ruku na srce i tiho kaže: „Znam ko ste. I znam šta sam bio. Nisam došao da tražim oproštaj. Samo sam došao da budem otac svojoj ćerki.“
Ne znam kako sam ostao miran. U meni se sve lomilo. Ali sam samo rekao:
„Nisam došao da ti sudim. Ja sam danas ovde zbog sina. I zbog budućnosti. A prošlost neka ostane u meni.“
I to je sve.
Ponekad mislim – šta bi drugi uradili na mom mestu?
Možda sam trebao da viknem, da ga oteram, da napravim scenu.
Ali ja sam se pre 30 godina borio da ostanem čovek. I to mi je i danas najvažnije.





