ŽENA MI JE ŠVABICA, A KADA SAM JE ODVEO NA GROBLJE U SRBIJI, UGLEDALA JE …

Već osamnaest godina živim i radim u Nemačkoj. Tamo sam upoznao svoju suprugu Anu, rođenu Nemicu, sa kojom imam dvoje dece. Ona je nekoliko puta dolazila u Srbiju, ali nikada nismo imali dovoljno vremena da obiđemo moje rodno selo i staro groblje na kojem su sahranjeni moji roditelji.

Prošlog leta odlučili smo da provedemo dve nedelje u Srbiji. Jednog jutra rekao sam joj da bih voleo da odemo na groblje, očistimo spomenike i zapalimo sveće. Pristala je bez razmišljanja.

Bilo je veoma toplo. Dok sam čupao travu oko očevog groba, Ana je polako šetala između starih spomenika i čitala natpise. U jednom trenutku primetio sam da je zastala ispred malog kamenog krsta, skoro potpuno zaraslog u korov.

„Dragane, dođi ovamo“, pozvala me je neobičnim glasom.

Prišao sam i video star spomenik na kojem je pisalo: „FRANZ WEBER, 1922–1944.“

Ispod imena, na srpskom jeziku, bilo je uklesano: „Daleko od svoje majke, ali ne i od ljudskog srca.“

Ana je bila bleda kao krpa.

„Weber je devojačko prezime moje bake“, rekla je. „A njen brat Franc nestao je tokom Drugog svetskog rata. Porodica nikada nije saznala gde je završio.“

Pomislio sam da je u pitanju slučajnost. Weber nije retko prezime u Nemačkoj. Ali Ana je već vadila telefon i pozivala svog oca.

Kada mu je pročitala ime, godine rođenja i smrti, čovek je dugo ćutao.

„U kom ste selu?“, pitao je.

Ana mu je rekla ime našeg sela.

„Reci mi da nisi tamo“, odgovorio je drhtavim glasom.

Nismo razumeli šta se dešava. Njen otac je zatim objasnio da je njegova majka čitavog života čuvala pismo koje je stiglo iz Jugoslavije neposredno posle rata. U njemu je pisalo da je njen brat Franc sahranjen u jednom srpskom selu, ali porodica nikada nije uspela da pronađe grob.

Najviše nas je iznenadilo kada je rekao da je pismo potpisao čovek po imenu Miloš Jovanović.

To je bilo ime mog dede.

Osetio sam kako mi se noge odsecaju.

Moj deda Miloš bio je poznat u selu kao čovek koji je tokom rata pomagao ljudima bez obzira na to kojoj su strani pripadali. Umro je kada sam imao deset godina, a otac mi je često pričao o njemu. Međutim, nikada nisam čuo priču o nemačkom vojniku sahranjenom na našem groblju.

Istog dana otišli smo kod mog strica Radomira, koji je imao osamdeset sedam godina. Kada smo mu pokazali fotografiju spomenika, dugo je gledao u nju.

„Znači, ipak ga je neko pronašao“, izgovorio je.

Ispričao nam je priču koju je kao dečak slušao od svog oca.

U jesen 1944. godine, dok se rat bližio kraju, jedan mladi nemački vojnik ostao je iza svoje jedinice. Bio je teško bolestan i iscrpljen. Deda Miloš pronašao ga je kraj puta i odveo u svoju štalu, iako je znao da zbog toga može da nastrada cela porodica.

Mladić se zvao Franc. Imao je samo dvadeset dve godine i stalno je ponavljao da želi da se vrati kući, majci i sestri.

Deda mu je donosio hranu i vodu, a baba ga je pokrivala ćebadima. Ipak, njegovo stanje se pogoršavalo. Posle nekoliko dana preminuo je.

Pre smrti zamolio je dedu da njegovoj porodici javi gde je sahranjen. Dao mu je malu fotografiju na kojoj su bili njegova majka, sestra i on.

Deda ga je sahranio na kraju seoskog groblja i kasnije mu podigao skroman spomenik. Posle rata uspeo je da pošalje pismo njegovoj porodici.

„Tvoj deda je govorio da majka ne sme zauvek da čeka sina, a da ne zna gde mu je grob“, rekao nam je stric.

Ana je zaplakala. Shvatila je da je njenoj baki čitavog života nedostajao brat koji je počivao upravo u mom rodnom selu.

Ali ono što je usledilo bilo je još neverovatnije.

Stric je otišao u drugu sobu i vratio se sa starom drvenom kutijom. Iz nje je izvadio crno-belu fotografiju troje ljudi.

Ana je odmah prepoznala fotografiju.

„Ovu istu sliku moja baka je držala pored kreveta!“, uzviknula je.

Na poleđini je, nemačkim jezikom, bilo napisano: „Mama, Greta i ja, leto 1941.“

Greta je bila Anina baka.

Te večeri sedeli smo u dvorištu i dugo razgovarali. Ana je rekla nešto što nikada neću zaboraviti:

„Zamisli, Dragane, tvoj deda je sahranio brata moje bake, a osamdeset godina kasnije nas dvoje smo muž i žena. I niko od nas nije znao.“

Nekoliko meseci kasnije njen otac došao je iz Nemačke. Prvi put u životu stao je pred grob svog ujaka. Doneo je zemlju sa porodičnog groba u Nemačkoj i položio je pored spomenika.

Pre nego što smo otišli, zamolio me je da ga odvedem i na grob mog dede Miloša. Tamo je stajao nekoliko minuta, a zatim tiho rekao:

„Hvala ti što moj ujak nije ostao zaboravljen.“

error: Content is protected !!