PRIJATELJ ŠVEĐANIN DOŠAO MI JE U NOVI SAD: UŠLI SMO U PRODAVNICU, A NJEGOVO PITANJE NA KASI NATERALO ME JE DA SE ZAMISLIM!

Prošle godine u posetu mi je došao prijatelj Erik, rođeni Šveđanin kojeg sam upoznao pre nekoliko godina dok sam poslovno boravio u Stokholmu. Ostali smo u kontaktu, često razgovarali i dogovarali se da jednog dana dođe u Srbiju. Prošlog leta konačno je odlučio da sa suprugom provede desetak dana kod nas u Novom Sadu.

Erik nikada ranije nije bio u Srbiji. Bio je oduševljen gradom, Dunavom, Petrovaradinskom tvrđavom i našim gostoprimstvom. Posebno mu se dopala domaća hrana, pa sam odlučio da jednog vikenda napravimo veliki roštilj u dvorištu.

Nas dvojica smo otišli u supermarket da kupimo meso, povrće, piće i sve ostalo što nam je trebalo.

Čim smo ušli, primetio sam da Erik pažljivo zagleda rafove. U početku sam mislio da ga zanimaju proizvodi koje nema u Švedskoj. Međutim, ubrzo sam shvatio da najviše gleda cene.

„Čekaj, koliko košta ova kafa?“, pitao me je.

Rekao sam mu cenu, a on je odmah izvadio telefon i preračunao iznos u švedske krune.

„Zanimljivo. Nije mnogo jeftinije nego kod nas“, rekao je.

Nastavili smo dalje. Kod mlečnih proizvoda ponovo je zastao. Zatim kod deterdženata, mesa i slatkiša.

„Pa neke stvari su ovde skoro iste cene kao u Švedskoj!“, izgovorio je iznenađeno.

Nasmejao sam se i rekao mu da se i mi često žalimo na skupoću.

Kada smo napunili kolica, otišli smo na kasu. Erik je insistirao da on plati, jer smo ga supruga i ja već nekoliko dana gostili.

Kasirka je otkucala račun, a on je nekoliko trenutaka gledao iznos na ekranu.

Zatim se okrenuo prema meni.

„Mogu nešto da te pitam? Kolika je ovde prosečna plata?“

Objasnio sam mu da primanja dosta zavise od posla, ali sam mu naveo koliko otprilike zarađuju ljudi koje poznajem, kao i koliko novca mnogi penzioneri imaju na raspolaganju.

Erik je zastao.

„Čekaj, hoćeš da kažeš da neko radi ceo mesec za toliko novca, a kupuje hranu po ovim cenama?“

„Tako ti je“, odgovorio sam.

„Pa kako onda žive?“

Slegnuo sam ramenima.

„Snalaže se narod. Čekaju se akcije, kupuje se ono što mora, nešto se odloži za sledeći mesec.“

Nije ništa rekao dok nismo izašli iz prodavnice.

Kada smo seli u automobil, izvadio je račun i ponovo ga pogledao.

„Znaš šta meni nije jasno?“, upitao je. „Kod nas u Švedskoj život nije jeftin. Imamo visoke troškove stanovanja i mnogo toga je poskupelo. Ali kada uporedim ove cene sa platama koje si mi upravo pomenuo, nešto mi nije jasno.“

„Šta?“, pitao sam.

„Kako porodica sa dvoje dece uspeva da plati hranu, račune, odeću i sve ostalo ako samo jedan roditelj radi?“

Objasnio sam mu da mnoge porodice imaju pomoć roditelja, da neki rade dodatne poslove i da se ljudi odriču mnogo čega.

Erik je nekoliko trenutaka ćutao, a onda postavio pitanje koje mi se urezalo u pamćenje.

„A reci mi, kada si ti poslednji put ušao u prodavnicu i kupio sve što si želeo, a da nisi pogledao nijednu cenu?“

Hteo sam nešto da odgovorim, ali sam zastao.

Setio sam se koliko puta sam odustao od kupovine nekog proizvoda jer mi je bio preskup. Koliko puta sam čekao popust, birao jeftiniju varijantu ili odlagao kupovinu nečega što mi je trebalo.

„Ne sećam se“, priznao sam.

Erik me je pogledao i rekao:

„Znaš, ja sam mislio da ću ovde zateći mnogo niže cene. Ali sada shvatam da nije najvažnije koliko nešto košta, nego koliko čovek mora da radi da bi to kupio.“

Te reči su me pogodile.

Kada smo stigli kući, naše supruge pripremale su salatu, a deca su se igrala u dvorištu. Založili smo roštilj i nastavili druženje.

U jednom trenutku Erik je rekao da ne želi da ispadne kako došao iz Švedske da nama drži predavanja.

„Nije ni kod nas sve savršeno“, objasnio je. „I mi imamo svoje probleme. Ali danas sam prvi put ozbiljno razmišljao o tome kako izgleda svakodnevni život obične porodice u Srbiji.“

Kasnije smo razgovarali o poslu, deci i planovima za budućnost, ali meni njegovo pitanje nije izlazilo iz glave.

Sutradan sam otišao do obližnje prodavnice po nekoliko sitnica. Ispred mene je stajao penzioner koji je dugo prebrojavao novac u novčaniku. Na kraju je vratio jedan proizvod na policu.

Setio sam se Erika i njegovog pitanja.

Shvatio sam koliko smo se navikli da stalno računamo, upoređujemo cene i odričemo se sitnica, a da o tome gotovo više i ne razmišljamo.

error: Content is protected !!