Vozim se ja jutros autobusom, gužva kao i obično, ljudi nervozni, svi negdje žure. Ustajem ja, vidim baku kako stoji, teško diše, pa onako iz poštovanja kažem: “Izvolite, sjedite.”
Ona me pogleda od glave do pete, sjeda, ali umjesto da kaže “hvala”, izvali:
“Dijete, ti meni izgledaš kao neka džukela s ulice.”
Ja ostala bez teksta. Nisam znala da li da se nasmijem, uvrijedim ili da je podsjetim da sam joj upravo ustupila mjesto. Ljudi u autobusu se okreću, neki se smješkaju, neki u šoku.
Do kraja vožnje sam stajala pored nje i razmišljala – možda je to bio neki njen “kompliment”, a možda sam stvarno trebala jutros oprati kosu i obući nešto normalno.
