NA GRANICI SA BOSNOM POLICAJAC ME JE PITAO ZA POKOJNOG OCA: Kada je pozvao komandira….

Prošlog leta krenuo sam sa suprugom i dvoje dece na more preko Bosne i Hercegovine. Na jednom graničnom prelazu policajac je uzeo naše pasoše i počeo da proverava podatke. Kada je pogledao moje prezime, zastao je.

„Izvinite, da li se vaš otac zvao Milorad Petrović?“, upitao je.

Potvrdio sam i rekao da je otac preminuo pre šest godina. Policajac me je zamolio da parkiram sa strane i sačekam nekoliko minuta. Supruga se odmah zabrinula, a ni meni nije bilo svejedno.

Posle desetak minuta prišao nam je stariji policajac. Predstavio se kao komandir smene, pružio mi ruku i rekao: „Vaš otac je 1992. godine spasao moju porodicu. Ja sam čovek koji mu to nikada nije zaboravio.“

Ostao sam bez reči. Moj otac je bio običan vozač kamiona. Znao sam da je tokom devedesetih vozio humanitarnu pomoć, ali o tom periodu gotovo nikada nije pričao.

Komandir nas je pozvao da sednemo u službenu prostoriju i ispričao mi nešto što me je potpuno potreslo.

Početkom rata njegova supruga bila je pred porođajem, a on je sa njom i njihovom trogodišnjom ćerkom pokušavao da stigne do rodbine na sigurnijem području. Ostali su na putu kada im se automobil pokvario. Satima su čekali pomoć, ali niko nije smeo da stane.

Tada je naišao moj otac sa kamionom. Zaustavio se, primio ih u kabinu i odvezao do mesta gde su mogli da dobiju pomoć. Usput im je dao hranu, nešto novca i svoju jaknu, jer je devojčici bilo hladno.

„Ali to nije sve“, nastavio je komandir. „Kada smo stigli, vaša majka je već bila u kontaktu s njim. Poslala je preko poznanika novac koji ste vi tada štedeli za renoviranje kuće. Vaš otac nam je dao sve do poslednje marke.“

Nisam mogao da verujem. Sećao sam se da smo kao deca godinama živeli u nedovršenoj kući i da je otac stalno govorio kako nema novca za fasadu.

Komandir je zatim izvadio staru fotografiju. Na njoj je moj otac stajao pored kamiona, držeći za ruku malu devojčicu.

„Ovo je moja ćerka. Danas je lekar u Sarajevu. Ona je insistirala da pronađemo vašeg oca, ali smo kasno saznali da je preminuo.“

Tada sam ga pitao nešto što me je godinama mučilo.

„Moj otac je svakog septembra odlazio negde u Bosnu. Nikada nam nije govorio kod koga ide. Da li znate nešto o tome?“

Čovek je spustio pogled i nasmešio se kroz suze.

„Znam. Dolazio je kod nas.“

Objasnio mi je da je njegova ćerka rođena nekoliko nedelja nakon njihovog susreta i da su joj, u znak zahvalnosti, dali ime Milica, po mojoj pokojnoj baki. Moj otac je svake godine dolazio na njen rođendan, donosio poklon i sedeo sa njima kao član porodice.

„Zašto nam nikada nije rekao?“, pitao sam.

„Govorio je da nije uradio ništa posebno i da ne želi da od toga pravi priču. A kada smo ga pitali kako da mu se odužimo, odgovorio je da jednog dana pomognemo nekome kome bude trebalo.“

Sedeo sam i pokušavao da sakrijem suze pred decom. Čitavog života mislio sam da poznajem svog oca, a tog dana saznao sam da je imao još jednu porodicu koja ga je volela i poštovala.

Komandir je pozvao svoju ćerku telefonom. Kada joj je rekao čiji sin sedi pored njega, počela je da plače. Zamolila nas je da, ako imamo vremena, svratimo do Sarajeva.

Promenili smo plan puta i sutradan otišli kod njih. Dočekali su nas kao najrođenije. Na zidu dnevne sobe stajala je uramljena fotografija mog oca, a ispod nje pisalo je: „Čoveku koji nam je pokazao da dobrota nema granice.“

Kada smo se vratili u Srbiju, prvi put sam sa ponosom ispričao svojoj deci nešto što ni sam do tada nisam znao.

error: Content is protected !!