KAO STUDENTKINJA SAM SVOJ IZGLED KORISTILA DA LAKŠE POLOŽIM ISPITE: Međutim, jedan profesor mi je tražio….

Danas imam 47 godina, uspešnu karijeru i dvoje dece. Međutim, kada se setim svojih studentskih dana, postoje stvari kojih se iskreno stidim, ali i jedan događaj za koji sam zahvalna čoveku kojeg sam tada smatrala svojim najvećim neprijateljem.

Kada sam upisala fakultet, bila sam prilično samouverena. Više vremena provodila sam u kafićima i izlascima nego nad knjigom. Verovala sam da ću se u životu uvek nekako snaći.

Na usmene ispite odlazila sam posebno doterana, u mini-suknjama i upadljivoj garderobi, ubeđena da će mi izgled i šarm pomoći da ostavim bolji utisak. Nekoliko puta dobila sam prolaznu ocenu iako nisam bila dovoljno pripremljena. Umesto da budem zahvalna što sam imala sreće, počela sam da verujem da sam pronašla recept za uspeh.

Čak sam se pred drugaricama hvalila kako nema potrebe da učim toliko koliko one uče.

Na trećoj godini fakulteta dobili smo novog profesora. Bio je čovek pedesetih godina, ozbiljan, odmeren i poznat po tome što je prema svim studentima imao isti kriterijum.

Kolege su me upozoravale da kod njega nema improvizacije, ali nisam ih poslušala. Naučila sam nekoliko najvažnijih pitanja i otišla na ispit ubeđena da ću se nekako izvući.

Kada sam sela, profesor je otvorio moj indeks, pogledao prethodne ocene i postavio mi prvo pitanje. Nisam znala odgovor. Pokušala sam da razgovor preusmerim na ono što sam učila, ali mi je postavio drugo pitanje. Ni njega nisam znala.

Počela sam da se osmehujem i objašnjavam kako sam imala težak period i kako mi je samo potrebna prolazna ocena.

Profesor je zatvorio indeks.

„Koleginice, za vas sam danas pripremio poseban ispit.“

Pomislila sam da će mi dati jednostavnija pitanja.

Međutim, pokazao je na koleginicu koja je sedela iza mene. Bila je to Milica, devojka koja je svakodnevno putovala autobusom do fakulteta, radila vikendom i redovno polagala ispite.

„Koleginice Milice, molim vas da odgovorite na pitanja koja sam upravo postavio vašoj koleginici.“

Milica je odgovorila na svako pitanje, detaljno i bez zastajkivanja.

Profesor se zatim okrenuo prema meni.

„Zamislite da ste vi poslodavac i da možete da zaposlite samo jednu od vas dve. Koga biste izabrali?“

Nisam znala šta da kažem.

„Nemam ništa protiv vašeg načina oblačenja, koleginice. To je vaša stvar. Ali imam protiv toga da neko dobije istu ocenu kao osoba koja je mesecima vredno radila, a da pri tome ne pokaže potrebno znanje.“

Vratio mi je indeks bez ocene.

„Danas ste pali ispit. Nadam se da ćete sledeći put doći da pokažete koliko znate, a ne koliko ste sposobni da ostavite utisak.“

Izašla sam besna. Danima sam ga nazivala najgorim profesorom na fakultetu i govorila da se namerno poneo neprijatno prema meni.

Međutim, kada sam ostala sama sa sobom, shvatila sam da nijedno njegovo pitanje nije bilo van gradiva. Jednostavno nisam učila.

Naredna dva meseca ozbiljno sam se posvetila knjizi. Čak sam zamolila Milicu da mi pomogne oko nekoliko oblasti koje nisam razumela.

Na sledećem roku pojavila sam se kod istog profesora. Odgovorila sam na sva pitanja i dobila devetku.

Kada mi je upisivao ocenu, rekao je:

„Vidite, koleginice, sve vreme ste imali sposobnosti za mnogo više od obične šestice. Šteta je što ste sebe ubeđivali da vam znanje nije potrebno.“

Dvadesetak godina kasnije, kao direktorka jedne kompanije, prisustvovala sam stručnom seminaru na kojem sam ponovo srela tog profesora, sada već penzionera.

Prišla sam mu, predstavila se i podsetila ga na naš prvi ispit.

„Profesore, tada sam vas mrzela, ali danas želim da vam zahvalim.“

Nasmešio se i rekao da mu je drago što sam pronašla svoj put.

error: Content is protected !!