Radnik na tehničkom me je pitao koliko dugo imam auto, a onda pozvao kolegu: „DOĐI DA VIDIŠ OVO!“

Na tehničkom pregledu radnik me je pitao koliko dugo imam automobil. Kada sam mu rekao da sam ga kupio polovnog pre 12 godina, pozvao je kolegu i pokazao mu nešto ispod sedišta.

Automobil nije bio ništa posebno.

Kupio sam ga pre dvanaest godina od čoveka iz drugog grada. Već tada je bio poprilično star, ali meni je služio odlično.

Vozio sam njime decu u školu, išli smo na more, selili stvari, putovali kod rodbine.

Nikada nisam razmišljao ko ga je vozio pre mene.

Sve dok nisam otišao na redovni tehnički pregled.

Radnik je pregledao automobil, a onda je pomerio vozačevo sedište skroz unazad.

Odjednom je zastao.

Čučnuo je i nekoliko sekundi gledao ispod sedišta.

„Koliko dugo imate ovaj auto?“, pitao me je.

„Dvanaest godina.“

„Kupili ste ga novog?“

„Ne, polovnog.“

Pogledao je kolegu na drugom kraju hale.

„Dođi da vidiš ovo.“

Odmah mi nije bilo svejedno.

Pomislio sam da je pronašao neku ozbiljnu koroziju ili problem zbog kojeg automobil neće proći pregled.

Obojica su čučnula pored vrata.

„Jeste li vi ovo stavljali?“, pitao me je jedan.

„Šta?“

Pokazao mi je malu metalnu kutiju pričvršćenu duboko ispod sedišta.

Nikada je ranije nisam video.

Bila je toliko dobro sakrivena da se nije mogla primetiti bez pomeranja jednog plastičnog dela.

Skinuli su je.

Na poklopcu je bila zalepljena izbledela nalepnica.

Na njoj je hemijskom olovkom bilo napisano:

„Za Marka – kada poraste.“

Nisam poznavao nijednog Marka koji bi mogao imati veze sa mojim automobilom.

Otvorili smo kutiju.

Unutra nije bilo novca niti bilo čega vrednog.

Bila je mala igračka – crveni automobil.

Uz nju nekoliko fotografija i presavijen papir.

Na prvoj fotografiji isti taj automobil koji sam ja vozio poslednjih dvanaest godina izgledao je gotovo nov.

Pored njega je stajao čovek sa dečakom od možda pet godina.

Na sledećoj fotografiji dečak je sedeo za volanom i smejao se.

Otvorio sam papir.

Bila je to kratka poruka ocu svom sinu.

Pisao je da je automobil kupio kada se Marko rodio i da je zamišljao kako će ga jednog dana upravo tim automobilom učiti da vozi.

Na kraju je napisao:

„Ako jednog dana ovaj auto više ne bude naš, možda će neko pronaći ovu kutiju i vratiti ti je.“

Radnici su me pogledali.

„Možda biste mogli pronaći prethodnog vlasnika.“

Kod kuće sam izvadio staru dokumentaciju.

Imao sam samo ime čoveka od kojeg sam kupio automobil i stari broj telefona koji više nije radio.

Posle nekoliko dana raspitivanja uspeo sam da dođem do njegovog rođaka.

Kada sam objasnio šta sam pronašao, čovek je dugo ćutao.

„Marko postoji“, rekao je.

Saznao sam da je prvi vlasnik automobila preminuo nekoliko godina ranije.

Marko je sada imao skoro trideset godina i živeo je u drugom gradu.

Dobio sam njegov broj.

Pozvao sam ga i rekao:

„Mislim da kod mene već dvanaest godina stoji nešto što pripada vama.“

Nije razumeo o čemu govorim.

Dogovorili smo se da se vidimo.

Kada sam stavio metalnu kutiju pred njega, samo je gledao u nju.

Prepoznao je očev rukopis čim je video nalepnicu.

„Gde ste ovo našli?“

„Ispod sedišta.“

Otvorio je kutiju.

Kada je ugledao mali crveni automobil, nasmejao se.

Rekao mi je da se seća te igračke.

Kao dete ju je stalno nosio sa sobom, a onda je jednog dana nestala.

Za poruku nije znao.

Pročitao ju je nekoliko puta.

„Otac je prodao auto kada smo imali problema sa novcem“, rekao je. „Godinama je govorio da mu je žao što ga nije sačuvao za mene.“

Onda je izašao napolje.

Pogledao je moj automobil i prešao rukom preko krova.

„Ne mogu da verujem da još postoji.“

Pružio sam mu ključeve.

„Hoćete jedan krug?“

Pogledao me je kao da sam mu ponudio nešto mnogo vrednije od vožnje u starom automobilu.

Seo je za volan.

Ja sam seo pored njega.

Napravili smo nekoliko kilometara kroz grad.

Kada smo se vratili, pružio mi je ključeve i rekao:

„Otac me ipak provozao još jednom.“

Tada sam shvatio zašto je jedna mala metalna kutija čekala toliko godina da je neko pronađe.

Nije u njoj bilo ničega što bi vredelo mnogo novca.

Ali čoveku koji ju je čekao pripadala je jedna stvar kojoj se cena ne može odrediti – još jedna uspomena na oca.

error: Content is protected !!