Moja baka nije bila samo baka. Bila je moj anđeo čuvar, moja učiteljica, moja najveća podrška. Za mene je ona bila bog na zemlji. Njen osmijeh, njene priče, način na koji me gledala kao da sam najposebnije biće na svijetu… to se ne zaboravlja. I nikada ni neću.
Jedan dan, vodio sam je u bolnicu na redovnu kontrolu. Sjedeći u čekaonici, listao sam telefon i čekao da završi. A onda se dogodilo nešto što ću pamtiti cijelog života.
Nakon nekih četrdesetak minuta, izlazi moja baka sva nasmijana, a pored nje – prelijepa, ozbiljna doktorica, u mantilu, sa strogim ali toplim pogledom. Baka mi samo s osmehom kaže:
„Evo, ovo je moj unuk o kojem sam vam pričala. Zlatan momak, ali baš nesrećan u ljubavi. Neće ni jednu, a sve bih ja rado snajkama pravila.”
Doktorica se blago nasmijala, pogledala me i rekla:
„Ako je upola dobar kako ga baka opisuje, ima nade.”
To je bio naš prvi susret. Prvi pogled. Prva iskra.
Deset godina kasnije – ona je moja supruga, a baka je ostala razlog zbog kojeg smo se spojili. Imamo dvoje predivne djece, i svakog puta kada ih pogledam, sjetim se bake… jer da nije bilo nje, da nije bilo tog trenutka u bolnici, da nije bilo njene velike želje da budem voljen – možda nikada ne bih upoznao ženu svog života.
Baka više nije s nama, ali njena ljubav, njeno srce i njena dobrota žive u svemu što danas jesam. I siguran sam da nas negdje odozgo i dalje čuva.
