
Planirao sam ovu godišnjicu nedeljama. Prvo večera u restoranu koji oboje volimo, njen omiljeni cvet već na stolu kada stignemo, mali poklončić – ogrlica sa ugraviranim datumom kada smo se upoznali. Nakon toga nekoliko pića u opuštenom baru uz muziku, osmesi, pogledi… sve je išlo savršeno.
Vratili smo se kod mene, atmosfera je bila baš kako treba. Poljupci, dodiri, zanos. Počeli smo da vodimo ljubav i sve je bilo… pa, gotovo filmski. Dok… moj stomak nije odlučio da odigra glavnu ulogu.
U početku, samo nelagoda. Malo me stezalo, ali mislio sam da mogu izdržati. Međutim, bol je postajala sve jača i onda – ni sam ne znam kako, pustio sam tihog goluba. Lagano. Diskretno. Mislio sam da se možda neće ni primetiti.
Ali jeste.
Zastala je, pogleda me u tišini i reče: „Molim?“
Ja, zbunjen do koske, pokušam da se nasmejem i kažem: „Izvini, večera me izgleda izdala.“
I onda… prasnula je u smeh. Isprva lagano, a onda nekontrolisano. Sela je na krevet i smejala se toliko da su joj krenule suze. Ja sam, naravno, crven kao paprika, pokušavao da se pokrijem jorganom i da umrem od stida.
Rekla je: „Znaš, mislim da te sad još više volim. Nema lažnog savršenstva s tobom. Ti si… stvaran.“
Zagrlila me je, i sledećih nekoliko minuta proveli smo smejući se, mazeći, i deleći onu vrstu intimnosti koja nadilazi telo. A ja sam pomislio – možda sam večeras izgubio seksepil, ali sam sigurno dobio još jednu godinu pored nje.