
Stajala sam u kuhinji i pravila kafu kad je zazvonio telefon. Poruka od njega: „Jedva čekam večeras. Znaš da si mi bolja od žene.“
Srce mi je stalo. Bukvalno.
Stajala sam kao ukopana, gledala u ekran. Pa opet. Pa još jednom. I onda – smeh. Ali onaj gorak, nervozan, koji ti samo dođe kad ne znaš da li da vrištiš ili plačeš.
Umesto da mu odmah odgovorim, sela sam. Popila tu kafu. I napravila plan.
Ništa mu nisam rekla. Ni taj dan, ni sledeći. Bila sam savršena žena. Kuvana večera, ispeglane košulje, osmeh na licu. A onda sam iz njegovog telefona, dok je spavao, prepisala broj.
Našla sam je. Dodala na mrežama. Poslala screenshot. I samo napisala: „Vidim da si bolja od mene. Samo pazi da ne pošalje sledećoj.“
Blokirala me odmah. On me pitao šta se dešava dan kasnije. Rekla sam samo: „Ništa, srećo. Samo sam ti htela pokazati da ponekad nije žena luda. Samo ćuti – i gleda.“
Nisam ga ostavila odmah. Ali onog dana kad sam otišla – znao je da nisam otišla zbog jedne poruke. Već zbog svega što je ona dokazala.
(Zaštita identiteta: ime i mjesto poznati redakciji , nije dozvoljeno preuzimanje bez navoda o izvoru)