IZBEGAO SAM IZ KNINA 1995. SA JEDNOM TORBOM: Posle 30 godina vratio sam se pred svoju kuću, a na kapiji me je čekao HRVAT!

Imao sam dvanaest godina kada smo u avgustu 1995. napustili Knin. Sećam se majke koja je plakala dok je pakovala nekoliko komada odeće, mlađe sestre koja je čvrsto držala lutku i oca koji je poslednji izašao iz kuće. Zaključao je vrata, pogledao naše dvorište i rekao: „Vraćamo se za nekoliko dana.“

Ti dani pretvorili su se u trideset godina. U Srbiji smo počeli život ispočetka. Otac je radio sve što je mogao da nas prehrani, majka je čistila tuđe kuće, a sestra i ja smo završili škole i zasnovali porodice. O Kninu se kod nas retko pričalo. Otac bi ponekad izvadio stari ključ, okrenuo ga među prstima i vratio u fioku.

Preminuo je pre šest godina. Među njegovim stvarima pronašao sam taj ključ i malu fotografiju naše kuće. Tada sam odlučio da ću se jednog dana vratiti, makar samo da vidim mesto na kojem sam proveo detinjstvo.

Prošlog leta konačno sam skupio hrabrost. Seo sam u automobil i krenuo prema Kninu. Kada sam stigao u našu ulicu, srce mi je lupalo kao nikada. Prepoznao sam brdo iza kuće, stari kameni zid i veliko drvo koje je otac posadio kada sam se rodio.

Kuća je bila obnovljena, dvorište uredno, a na kapiji je stajao stariji čovek. Prišao sam mu i rekao da sam nekada živeo tu. Kada sam izgovorio očevo ime, čovek se ukočio.

„Ti si Milanov sin? Mali Nikola?“, upitao je.

Potvrdio sam, iznenađen što zna moje ime. Čovek je počeo da plače i pozvao me da uđem. Predstavio se kao Ante i rekao da je poznavao mog oca mnogo bolje nego što sam mogao da zamislim.

Ispričao mi je da je pre rata živeo nekoliko ulica dalje i da su on i moj otac zajedno radili u istoj radionici. Kada smo mi otišli, Ante je neko vreme bio daleko od Knina. Po povratku je zatekao našu kuću napuštenu i oštećenu. Godinama kasnije uspeo je da je kupi, a zatim je polako obnovio.

„Ali nisam je kupio da bih zaboravio ko je ovde živeo“, rekao je.

Zatim je otišao u drugu sobu i vratio se sa starom metalnom kutijom. U njoj su bile fotografije naše porodice, majčina venčana marama, nekoliko mojih školskih svezaka i drveni automobil koji mi je otac napravio za sedmi rođendan.

Nisam mogao da verujem. Uzeo sam igračku u ruke i odmah prepoznao ogrebotinu koju sam kao dete napravio na njenom krovu.

„Sve sam ovo pronašao kada sam sređivao kuću. Nisam imao srca da bacim“, rekao je Ante.

A onda mi je pokazao požutelo pismo.

Bilo je napisano očevim rukopisom, ali nikada nije poslato. Ante mi je objasnio da mu ga je moj otac ostavio nekoliko meseci pre našeg odlaska, kada su se poslednji put videli.

U pismu je pisalo da se nada da će njih dvojica jednog dana ponovo sedeti pod našom trešnjom, piti kafu i pričati o običnim stvarima, kao nekada. Na kraju je stajalo: „Ako se ja ne vratim, a moja deca jednog dana dođu, reci im da nikada nisam prestao da mislim na našu kuću.“

Tada sam zaplakao.

Ante mi je rekao da je godinama pokušavao da pronađe našu porodicu, ali nije znao gde smo završili. Kada je saznao da je otac preminuo, bilo mu je teško što se nisu još jednom sreli.

Proveli smo čitavo popodne razgovarajući. Pokazao mi je gde je nekada stajala moja ljuljaška i kako je sačuvao stablo trešnje iako je nekoliko puta morao da ga orezuje.

Na rastanku mi je pružio metalnu kutiju i stari ključ.

„Ovo pripada tebi. A kad god poželiš da vidiš kuću, dođi. Vrata su ti otvorena.“

Vratio sam se u Srbiju sa kutijom na suvozačevom sedištu. Majka je dugo gledala fotografije, a kada je ugledala svoju venčanu maramu, privila ju je uz sebe i zaplakala.

Danas se Ante i ja povremeno čujemo. Dogovorili smo se da sledećeg leta povedem i svoju decu, da vide gde je njihov deda odrastao i gde sam ja napravio prve korake.

error: Content is protected !!