Odrasla sam u malom mestu u kojem su se gotovo svi poznavali. Moj najbolji drug iz detinjstva bio je Nikola. Živeo je nekoliko kuća dalje, zajedno smo išli u školu, provodili raspuste i jedno drugom poveravali sve svoje tajne.
Kada smo napunili devetnaest godina, naše prijateljstvo preraslo je u vezu. Bio je moja prva ljubav i verovala sam da ćemo jednog dana imati zajednički život.
Međutim, njegova porodica odlučila je da se preseli u Austriju. Nikola mi je obećao da ćemo ostati u kontaktu i da će se vratiti po mene čim pronađe posao i obezbedi pristojne uslove za život.
Prvih nekoliko nedelja redovno smo se čuli, a onda su njegovi pozivi i poruke prestali da stižu.
Bila sam razočarana. Majka me je tešila govoreći da su njegove životne okolnosti sada drugačije i da ne treba da gubim mladost čekajući nekoga ko me je očigledno zaboravio.
Poslušala sam je.
Završila sam fakultet, zaposlila se, upoznala sadašnjeg supruga i dobila dvoje dece. Nisam imala razloga da budem nezadovoljna svojim životom, mada bih se povremeno setila Nikole i zapitala gde je završio.
A onda je prošlog leta, jednog subotnjeg popodneva, neko pozvonio na vrata.
Kada sam otvorila, trebalo mi je nekoliko sekundi da prepoznam čoveka koji je stajao ispred mene.
Bio je to Nikola.
Rekao je da je došao u Srbiju da proda porodičnu kuću i da je među starim stvarima pronašao nešto što je želeo da mi preda.
Pružio mi je veliku kovertu.
„Ovo je trebalo da dobiješ pre petnaest godina“, rekao je.
Unutra se nalazilo nekoliko pisama i odštampana elektronska prepiska između njega i moje majke.
Čitala sam i nisam mogla da verujem sopstvenim očima.
Moja majka mu je tada napisala da sam upoznala drugog momka, da ne želim više nikakav kontakt sa njim i da bi bilo najbolje da me ostavi na miru.
Ništa od toga nije bilo istina.
Nikola je pokušavao da me dobije preko kućnog telefona, ali mu je majka govorila da odbijam da razgovaram sa njim.
„Godinama sam verovao da si ti tako odlučila“, rekao mi je.
Objasnila sam mu da sam ja sve vreme mislila da je on mene zaboravio.
Sutradan sam otišla kod majke i stavila prepisku pred nju. U početku je pokušavala da se opravda, ali je na kraju sve priznala.
Smatrala je da Nikola nema dovoljno novca, da njegova porodica nema sigurnu budućnost i da bih napravila veliku grešku kada bih otišla za njim u Austriju.
„Htela sam da imaš bolji život“, rekla mi je.
„Ali nisi imala pravo da odlučuješ umesto mene“, odgovorila sam joj.
Najviše me je zabolelo što me je godinama posmatrala kako patim zbog njegovog odlaska, znajući da je upravo ona bila razlog našeg rastanka.
Nikola je danas oženjen i ima troje dece. U Austriji je osnovao sopstvenu firmu i, kako kaže, zadovoljan je svojim životom.
Nismo razgovarali o obnavljanju veze. Oboje imamo svoje porodice i živote koje poštujemo. Želeli smo samo da konačno saznamo istinu o događajima iz mladosti.
Majci sam oprostila, ali naše poverenje više nije isto.





