MOJA VERENICA JE RUSKINJA, A KADA JE NJENA MAJKA NA VERIDBI UGLEDALA MOG OCA, POČELA JE DA DRHTI….

Imam 32 godine i već osam godina živim u Nemačkoj. Pre tri godine upoznao sam Anastasiju, devojku iz Rusije koja je u Minhenu radila kao farmaceut. Zaljubili smo se, počeli da živimo zajedno i prošlog proleća odlučili da se venčamo.

Moji roditelji žive u Srbiji, u jednom selu nedaleko od Novog Sada, dok su Anastasijini u Rusiji. Pošto se naše porodice nikada nisu upoznale, dogovorili smo se da organizujemo veridbu kod mojih roditelja.

Njena majka Irina doputovala je nekoliko dana ranije. Bila je prijatna žena, imala je 58 godina i odlično je govorila engleski. Otac joj je preminuo pre nekoliko godina, pa je na put krenula sama.

Tog subotnjeg popodneva sve je bilo spremno. Majka je postavila sto, rodbina je polako pristizala, a otac Dragan je u dvorištu dočekivao goste.

Kada je Irina ušla u dnevnu sobu, moj otac je upravo donosio piće. Pogledali su se i oboje zastali.

Irina je ispustila torbu.

„Vladimir?“, izgovorila je na ruskom.

Moj otac je prebledeo. Čaša mu je zadrhtala u ruci.

„Irina…“, prošaputao je.

Nastala je potpuna tišina.

„Pa ti si živ?!“, rekla je, a oči su joj se napunile suzama.

Moj otac je pogledao mene, zatim Anastasiju, pa ponovo Irinu.

„Molim te, nemoj pred decom“, odgovorio je na ruskom jeziku.

Bio sam potpuno zbunjen. Znao sam da je otac kao mlad radio u inostranstvu, ali nikada nisam čuo da je živeo u Rusiji. Još manje sam znao da tečno govori ruski.

„Tata, ko je ova žena?“, pitao sam.

Nije odgovorio.

Irina je tada pogledala moju verenicu, a zatim mene. Uhvatila se za naslon stolice i sela.

„Anastasija, dušo, moramo da razgovaramo“, rekla je.

Moja majka je stajala kraj vrata, potpuno nepomična. Po njenom izrazu shvatio sam da ni ona ne zna šta se događa.

Otac je konačno progovorio.

Ispričao nam je da je krajem osamdesetih, dok je imao dvadesetak godina, otišao na građevinski posao u tadašnji Sovjetski Savez. Radio je u okolini Lenjingrada, gde je upoznao mladu Ruskinju Irinu.

Zaljubili su se i skoro dve godine živeli zajedno. Tamo su ga svi zvali Vladimir, jer im je njegovo pravo ime bilo neobično, a on je iz šale prihvatio nadimak.

Planirali su brak, ali se njegov boravak završio naglo. Morao je da se vrati u Jugoslaviju zbog bolesti svog oca. Obećao je Irini da će se vratiti čim sredi porodične probleme.

Međutim, ubrzo su počele devedesete, promenile su se granice, okolnosti i životi. Njihova pisma su prestala da stižu. Otac je tvrdio da je pokušavao da je pronađe, ali bez uspeha.

Nekoliko godina kasnije upoznao je moju majku, oženio se i dobio mene.

Irina je sve vreme ćutala.

A onda je izgovorila rečenicu od koje mi se zavrtelo u glavi.

„Nisi im rekao ono najvažnije, Dragane.“

Otac je spustio pogled.

„Kada si otišao, bila sam trudna“, rekla je.

Anastasija je počela da plače.

„Mama, šta pričaš?“

Irina joj je objasnila da je nekoliko nedelja posle očevog odlaska saznala da čeka dete. Pokušavala je da ga pronađe, slala pisma i raspitivala se preko poznanika. Kada su joj rekli da je poginuo tokom ratnih godina, poverovala je da je zauvek izgubila čoveka kojeg je volela.

U tom trenutku pomislio sam ono najgore.

Pogledao sam Anastasiju. Ona je pogledala mene.

„Čekajte… Hoćete da kažete da smo nas dvoje možda brat i sestra?“, pitao sam.

Otac je odmah ustao.

„Ne! Sačekajte da čujete sve!“

Irina je objasnila da je trudnoću izgubila nekoliko meseci nakon Draganovog odlaska. Anastasiju je rodila godinama kasnije, u braku sa svojim pokojnim suprugom Sergejem.

Ali posle svega što smo čuli, više niko nije mogao jednostavno da nastavi slavlje.

Anastasija je bila potresena. Rekla je da joj je teško da poveruje bilo kome dok ne proveri činjenice. Dogovorili smo se da, radi sopstvenog mira, uradimo DNK test.

Naredne dve nedelje bile su najduže u mom životu.

Rezultati su potvrdili da Anastasija i ja nismo bliski biološki srodnici. Osetili smo ogromno olakšanje, ali je među našim roditeljima ostala neprijatna tišina.

Najviše me je pogodilo što moj otac nikada nije rekao majci da je u Rusiji imao ozbiljnu vezu. Ona nije bila ljuta zbog njegove prošlosti, već zbog činjenice da je toliko godina krio deo svog života.

Irina je nekoliko dana kasnije otišla kući. Pre odlaska rekla je mom ocu da mu ništa ne zamera, ali da joj je žao što su se ponovo sreli u tako neobičnim okolnostima.

Naša veridba na kraju nije propala, ali slavlje smo odložili. Trebalo nam je vremena da se svi saberemo.

Danas smo Anastasija i ja u braku. Naši roditelji se pristojno pozdravljaju kada se sretnu, mada nikada više ne razgovaraju o onom danu.

A ja i dalje ne mogu da verujem kakvu nam je slučajnost život priredio.

error: Content is protected !!