KAD SAM KAO MLAD STIGAO U ŠVEDSKU, SPANDJAM SE SA ŠVEĐANKOM STARIJOM OD MENE…

Imao sam 23 godine kada sam početkom devedesetih otišao u Švedsku. U džepu sam imao nešto malo nemačkih maraka, jednu putnu torbu i adresu rođaka koji je živeo u Geteborgu. Nisam znao jezik, nisam poznavao običaje i sve mi je bilo potpuno drugačije od onoga na šta sam navikao kod kuće.

Prvih nekoliko meseci radio sam šta god sam mogao. Pomagao sam pri selidbama, čistio magacine i istovarao robu. Živeo sam u maloj sobi koju sam delio sa još jednim našim čovekom. Nije bilo lako, ali sam bio mlad i verovao sam da ću se snaći.

Jednog petka izašao sam sa kolegama u lokalni kafić. Tamo sam upoznao Aniku, plavokosu Šveđanku koja je imala 28 godina. Bila je nasmejana, otvorena i stalno je pokušavala da razgovara sa mnom, iako sam jedva sastavljao nekoliko rečenica na engleskom.

Nekako smo se sporazumeli. Razmenili smo brojeve telefona i narednih dana počeli da se viđamo. Vodila me je po gradu, pokazivala mi mesta koja nisam poznavao i pomagala da naučim poneku švedsku reč.

Posle nekoliko izlazaka pozvala me je na večeru kod sebe. Živela je sama u lepom stanu, mnogo većem od sobe u kojoj sam ja stanovao. Veče je proteklo prijatno i ostao sam da prenoćim.

Ujutru sam se probudio oko devet sati. Anike nije bilo pored mene. Čuo sam neko šuškanje iz kuhinje, pa sam ustao da vidim šta radi.

Zatekao sam je za stolom. Ispred nje su bile novčanice, nekoliko računa i velika bela koverta. Kada me je ugledala, nasmejala se, pružila mi kovertu i rekla:

„Ovo je za tebe.“

Otvorio sam je i ugledao 5.000 švedskih kruna.

U prvi mah nisam razumeo šta se dešava.

„Anika, šta je ovo?“, pitao sam.

„Novac. Tebi je potrebniji nego meni.“

Odmah sam spustio kovertu na sto. Bilo mi je neprijatno. Pomislio sam da me sažaljeva zato što sam siromašan stranac. Rekao sam joj da nisam došao kod nje zbog para i da ne želim ništa da uzmem.

Ona se uozbiljila.

„Nisi me razumeo. Ovo nije poklon zbog sinoć. Ovo je nešto što sam odlučila pre nego što sam te upoznala.“

Tek tada sam se zbunio.

Objasnila mi je da je nekoliko dana ranije nasledila nešto novca od bake. Odlučila je da deo izdvoji kako bi pomogla nekome ko je tek stigao u Švedsku i pokušava da započne novi život. Njen otac je, kako mi je rekla, kao dete sa porodicom izbegao iz Finske tokom rata, pa je odrasla slušajući koliko nepoznata ljudska dobrota može da znači.

„Ali zašto baš meni?“, pitao sam.

„Zato što sam te upoznala, videla koliko radiš i čula da šalješ novac roditeljima. Nisam znala kako da ti to kažem, a da te ne uvredim.“

Priznajem da me je to dirnulo, ali novac ipak nisam želeo da prihvatim.

Rekao sam joj da ću, ako želi da mi pomogne, radije prihvatiti pomoć da pronađem bolji posao.

Anika je tada uradila nešto što nisam očekivao. Uzela je telefon i pozvala svog ujaka, koji je imao malu firmu za prevoz robe. Već narednog ponedeljka otišao sam na razgovor i dobio posao sa redovnom platom.

Nekoliko meseci kasnije uspeo sam da iznajmim svoj stan. Počeo sam da učim švedski i prvi put od dolaska osetio da moj život ide u dobrom pravcu.

Anika i ja nastavili smo da se viđamo, ali smo posle godinu dana shvatili da želimo različite stvari. Rastali smo se bez svađe i ostali u dobrim odnosima.

Prošlo je više od trideset godina. Danas imam porodicu, decu i svoj posao u Švedskoj. Aniku nisam video skoro dvadeset godina, ali sam pre nekoliko meseci slučajno pronašao njeno ime na društvenim mrežama.

Poslao sam joj poruku i zahvalio joj za ono jutro.

Odgovorila mi je samo: „Nadam se da si nekada i ti nekome pružio priliku.“

Dugo sam gledao u tu rečenicu.

Setio sam se mladog čoveka koji je sa jednom torbom stigao u tuđu zemlju, bez jezika i bez sigurnog posla. Setio sam se i koliko je malo nedostajalo da odustanem i vratim se kući.

error: Content is protected !!