Imam 19 godina i mnogo volim jednu djevojku. Na moju žalost – zabranjena ljubav. Ona je Srpkinja, ja Hrvat. Iskreno, nikada nisam shvatio zašto je to problem. Za mene je ona samo djevojka u koju sam se zaljubio. Lijepa kao Bog, pametna, studira, vaspitana, topla… nema niti jednu manu. Bar ne onu koju bi normalan čovjek mogao navesti kao razlog da je ne voli.
Moji roditelji, međutim, imaju drugačije mišljenje.
Kad sam im prvi put rekao za nju, nastao je haos. Vika, prijetnje, priče o sramoti, o „krvi“, o tome šta će selo reći. Nisam vjerovao da je moguće da u 2026. godini neko razmišlja tako. Rekli su mi da dok živim pod njihovim krovom, s njom nemam šta da tražim. Ako nastavim – mogu slobodno da se pakujem.
Bez obzira na sve zabrane, ja se i dalje čujem s njom. U današnje vrijeme to i nije neki problem. Poruke, pozivi, video-pozivi kasno u noć. Da moji znaju, odrekli bi me se istog trenutka. Ali ja nisam mogao tek tako da je izbacim iz života. Ona mi je bila jedina svijetla tačka u danima punim svađa i pritiska.
Odlučili smo da se viđamo u tajnosti. Nalazili smo se kad god smo mogli, krijući se kao da smo učinili najveći zločin. Svaki rastanak je bio težak, svaki susret kratak, ali vrijedan. Govorili smo da će sve ovo jednom biti samo ružna uspomena, da ćemo otići negdje gdje nas niko ne poznaje, gdje imena i prezimena neće značiti ništa.
Jedne večeri, dok smo sjedili na klupi i planirali budućnost, rekla mi je da mora da mi prizna nešto važno. Vidio sam da joj glas drhti. Pomislio sam da želi da raskine, da joj je svega dosta. Srce mi se steglo.
A onda je izgovorila nešto što me je potpuno slomilo.
Rekla mi je da njeni roditelji njoj brane da bude sa mnom. Iz istog razloga. Jer sam Hrvat. Da su joj zaprijetili da će je ispisati s fakulteta, da više neće dobiti ni dinara od njih, da je „bruka“ za porodicu.
Oboje smo ćutali. Shvatili smo da se borimo protiv istog zida, samo sa dvije strane.
Ali pravi šok je tek uslijedio.
Rekla mi je da su joj roditelji već našli „pravog momka“. Srbina. Starijeg. Zaposlenog. Porodično „podobnog“. I da su joj dali rok – ili će ga upoznati i pristati na vezu, ili neka zaboravi da ima porodicu.
Te noći sam otišao kući i prvi put u životu plakao kao dijete. Ne zbog nje. Nego zbog svijeta u kojem dvoje mladih ljudi ne smije da se voli zbog stvari koje nisu birali.
Par dana kasnije, javila mi je da odlazi. Pristala je da upozna tog momka, samo da ne izgubi roditelje. Rekla mi je da me voli, ali da nema snage da se bori protiv svih.
I tada sam shvatio najgori obrt u svemu ovome.
Nisu nas razdvojili Srbi i Hrvati.
Razdvojili su nas strah, kukavičluk odraslih i mržnja koju su nam ostavili u nasljedstvo.
Imam 19 godina i već sam naučio jednu bolnu lekciju – da ljubav ponekad nije dovoljna kad je cijeli svijet protiv tebe.
