„Moja kćerka me nazvala u suzama, samo nekoliko sedmica nakon što je rodila treće dijete. Molila me za pomoć, očajnički je tražila da neko pričuva njeno troje djece kako bi mogla otići u bolnicu. Hladno sam joj rekla da zaboravi – moji večernji planovi su mi bili važniji. Moj muž joj je ipak pomagao iza mojih leđa, a kasnije smo saznali da je ona…“
Kasnije te večeri, moj muž mi je tiho rekao da će ipak svratiti do naše kćerke „čisto da provjeri je li sve u redu“. Bila sam ljuta, osjećala sam se kao da me izdaje, ali nisam ništa rekla – bila sam uvjerena da ona samo pretjeruje, kao i uvijek.
Oko ponoći, telefon je zazvonio. Bio je to moj muž, ali njegov glas nisam prepoznala – bio je drhtav, prestravljen.
Rekao je:
„Spremi se odmah… voze je u bolnicu. Krvari. Doktori sumnjaju na postporođajnu infekciju koju je ignorisala danima.“
U tom trenutku kao da mi se zemlja otvorila pod nogama. Osjećala sam kako mi se stomak steže – shvatila sam da me trebala istinski, da ovo nije bila obična molba, nego vapaj.
U bolnici sam je zatekla blijedu, iscrpljenu i u strahu. Kad me vidjela, samo je šapnula:
„Mislila sam da te više ne zanimam… zato sam prestala da molim.“
Te riječi su me pogodile jače nego išta u životu.
Doktori su rekli da bi mogla umrijeti da je došla samo nekoliko sati kasnije.
Sjedila sam pored njenog kreveta cijelu noć. Gledala sam svoju kćerku – majku troje male djece – i pokušavala da prihvatim da sam je umalo izgubila jer sam izabrala svoj komfor umjesto nje.
Od te noći nikada više nisam stavila sebe ispred sigurnosti svoje djece.
A sram koji osjećam – nosiću ga do kraja života.
