Dok se pregovori o mogućem mirovnom sporazumu za završetak rata u Ukrajini intenziviraju, fokus je ponovno na istočnom delu zemlje koji je odavno u središtu ruskih interesa. Reč je o ukrajinskim regijama Donjeck i Lugansk, poznatijima pod zajedničkim imenom Donbas, koje su u sovjetsko doba bile industrijsko srce sa brojnim rudnicima ugljena i čeličanama, piše CNN.
Osim industrije, regija Donbas poseduje i bogato poljoprivredno zemljište, važne reke i izlaz na Azovsko more. Istorijski gledano, ovo područje smatralo se “najruskijim” delom Ukrajine, sa značajnom populacijom koja govori ruski. Još pre desetak godina bilo je očito da deo tamošnjeg stanovništva ne gaji simpatije prema vlasti u Kijevu.
Početak sukoba
Upravo je na tom području Vladimir Putin 2014. godine, nakon aneksije Krima, započeo sa destabilizacijom Ukrajine. Širom regije pojavile su se proruske paravojne grupe, neke opremljene i tenkovima, koje su brzo zauzele gradove Lugansk i Donjeck od tada nespremne i slabo motivisane ukrajinske vojske.
Gotovo osam godina, sve do početka 2022., borbe u otcepljenim enklavama su se rasplamsavale i smirivale. Duž bojnog polja dugog 420 kilometara, koje je prolazilo kroz gusto naseljena područja, bilo je raspoređeno oko 75.000 vojnika. Prema ukrajinskim podacima, u tom je periodu ubijeno više od 14.000 ljudi.
Sukob je izazvao i masovno raseljavanje. Najmanje 1.5 miliona Ukrajinaca napustilo je Donbas, ali je više od tri miliona ostalo i danas živi pod ruskom okupacijom. Moskva je u međuvremenu podelila stotine hiljada ruskih pasoša stanovnicima tih područja.
Ideološka podloga za invaziju
Putin je u julu 2021. podigao uloge objavivši dugačak esej ispunjen istorijskim pritužbama na stanje u Donbasu.
“Najodvratnije je to što su Rusi u Ukrajini prisiljeni ne samo poricati svoje korene, generacije svojih predaka, već i verovati da je Rusija njihov neprijatelj”, napisao je, dodavši da su stanovnici Donjecka i Luganska “uzeli oružje u ruke kako bi obranili svoj dom, svoj jezik i svoje živote.”
Kao pokrovitelja događaja video je Zapad. Tvrdeo je da ukrajinske vlasti “organizuju krvave provokacije u Donbasu. Ukratko, na sve načine privlače pažnju spoljnih pokrovitelja i gospodara”.
Time je postavljao ideološke temelje za ono što je usledilo nekoliko meseci kasnije. Uoči invazije u februaru 2022., Putin je izjavio da takozvani civilizovani svet “radije ignoriše to kao da nema tog užasa, genocida kojem je podvrgnuto gotovo četiri miliona ljudi” i priznao Lugansk i Donjeck kao nezavisne države. Vredi napomenuti da nikada nisu pronađeni dokazi o genocidu u Donbasu.
Visoki ulozi za Kijev i Zapad
Kasnije te godine Moskva je, nakon lažnih referenduma, jednostrano i protivzakonito aneksirala Lugansk i Donjeck, zajedno sa južnim regijama Zaporožje i Herson, iako ih je samo delimično okupirala.
Za Kremlj postoji ogromna razlika između povlačenja sa okupirane teritorije (kao što se dogodilo na severu Ukrajine 2022.) i odustajanja od područja koja su formalno pripojena Rusiji, posebno za vođu poput Putina koji je opsednut idejom “velike Rusije”.
Analitičari procenjuju da bi ruskim snagama, trenutnim tempom napredovanja, trebalo još nekoliko godina da dovrše okupaciju aneksiranih područja. Sa druge strane, male su šanse da Ukrajina može da vrati veći dio onoga što je izgubila: gotovo celi Lugansk i više od 70 posto Donjecka.
Ipak, Kijev i dalje drži “pojas tvrđava” – industrijske gradove, železnice i puteve koji predstavljaju značajnu prepreku Putinovim snagama. Reč je o gradovima poput Slovjanska, Kramatorska i Kostjantinivke.
Za ukrajinskog predsednika Volodimira Zelenskog odustajanje od ostatka Donjecka, teritorije za koji su mnogi ukrajinski vojnici dali živote, bilo bi političko samoubistvo. Prema Kijevskom međunarodnom institutu za sociologiju, otprilike tri četvrtine Ukrajinaca protivi se prepuštanju bilo kojeg dela teritorije Rusiji.
Povlačenje iz ostatka Donjecka takođe bi, kako je Zelenski više puta naglasio, ostavilo prostrane ravnice središnje Ukrajine ranjivim za sledeću rusku ofanzivu, a ujedno bi predstavljalo i protivustavnu predaju ukrajinske teritorije.
Za evropske saveznike to bi značilo kršenje ključnog načela: da se agresija ne može nagraditi teritorijem i da se suverenitet Ukrajine mora zaštititi. Kao i 2014. godine, Donbas ostaje žarište Putinovih ambicija u Ukrajini i najveći test za Evropu u njenom nastojanju da očuva međunarodni poredak temeljen na pravilima.
(Espreso/ Index/ Prenela: T.M.)
