
Imala sam prijateljicu iz detinjstva. Bile smo nerazdvojne kao male – igrale se po ceo dan, zajedno išle u školu, delile sve tajne. A onda je život krenuo svojim putem: srednja škola, fakultet, selidbe, brakovi… Izgubile smo kontakt.
Ponekad bih je se setila, pogledala joj profil na Fejsbuku, videla neku sliku i nasmejala se uspomenama. Ali nismo komunicirale godinama.
I onda – jedne noći sanjam nju. Stojimo na onom istom mestu gde smo se kao deca igrale. Gleda me i samo kaže:
“Zbogom.”
Nije bilo tuge, samo tišina. Probudila sam se sa čudnim osećajem – kao da me neko stvarno zvao.
Sutradan, bez ikakvog razloga, otvorim Fejsbuk. I odmah me dočeka objava – in memoriam.
Njeno ime. Njena slika. Preminula je juče.
Zaledila sam se.
Nisam znala ni da je bila bolesna, ni šta joj se dogodilo. Samo sam znala da je došla da mi se javi, da se oprosti na svoj način.
Otada, kad neko kaže da su “snovi samo snovi”, ja se samo nasmešim.