
Radim već godinama u javnom toaletu – naplaćujem ulaz, vodim higijenu, gledam da sve bude kako treba. Prođe kroz te kabine i sveta i naroda – i finih i čudnih i svakakvih.
Ali ono što nikad, nikad neću zaboraviti, desilo se jednog popodneva.
Ulazi ona.
Kao da je sišla sa modne piste.
Savršena frizura, lice kao sa Instagrama, usne pune, grudi podignute, haljina leprša, torba skuplja od mog godišnjeg prihoda. I miris… Bože, miris. Oseća se na 100 metara.
Korača samouvereno, nasmejana, daje pare kao dama i ulazi u kabinu.
I sad ti očekuješ – neko takav, verovatno pola WC-a koristi da proveri šminku, opere ruke u kristalnoj vodi i izađe ko vila.
Ali ne.
Odjednom – buka iz kabine.
Neću da ulazim u detalje, ali samo ću reći da ta kabina posle nje nije bila za ljude.
Morala sam da je zatvorim pola sata.
Papira svuda, voda razlivena, miris – više ga nije bilo. Verovatno je pobeg’o od nje.
A kad je izašla, pogledala me, nasmejala se i rekla:
“Oprostite, malo mi je pozlilo…”
Samo sam klimnula glavom. A u sebi – drž’ se, ženo. Nisi znala da princeze ovako mogu da razvale WC.
Od tada, naučila sam lekciju:
Ne sudi po torbi, ni po parfemu – nego po kabini.