Dugo sam mislila da je moj brak savršen. Voljeli smo se, barem sam tako mislila. Dvije godine zajedničkog života prolazile su bez većih trzavica. Kada sam ostala u drugom stanju, bili smo presrećni. Činilo se kao da su se sve kockice mog života konačno složile.
Trudnoća je bila uredna, bebu smo željno iščekivali. Moj muž je djelovao uzbuđeno, planirao je kako će biti dobar otac, odabrao krevetac, prvi odjeću, pa čak i ime za djevojčicu.
A onda je došao dan porođaja. Osjećala sam se spremnom. Međutim, čim su počeli prvi jaki bolovi, primijetila sam da se moj muž ponaša drugačije. Bio je odsutan, nervozan, izbjegavao je moj pogled. U trenutku kada smo trebali krenuti u bolnicu, jednostavno je zastao pred vratima i rekao mi da sjednem.
Nikada neću zaboraviti taj trenutak: stojim na vratima sa torbom u ruci, bolovi sve jači, a on mi govori tihim glasom:
„Žao mi je, ali ja ovo ne mogu. Nisam spreman da budem otac. Nikada te nisam ni volio, samo sam pokušavao sebe da ubijedim u to. Odlazim, i neću se vraćati.“
Gledala sam ga zbunjeno, vjerujući da se šali, moleći ga pogledom da kaže da je samo loša šala. Ali nije bila šala. Okrenuo se, uzeo ključeve od auta i otišao. Nisam mogla vjerovati da mi se život raspao za nekoliko sekundi, upravo u trenutku kada je trebalo da doživim najljepši dan.
Do bolnice sam stigla sama, uz pomoć komšinice. Dok sam rađala svoje dijete, u mislima sam se borila sa pitanjem – zašto baš sad? Šta sam ja kriva? Šta je uopšte bio moj brak?
Kasnije sam saznala da je otišao jer je mjesecima bio u paralelnoj vezi sa drugom ženom, koja nije ni znala da ja postojim, ni da čekam dijete. Ostavio me zbog nje – ostavio me u trenutku kada sam ga najviše trebala, kada je trebalo da prvi put zajedno čujemo plač naše bebe.
Mislila sam da će me to uništiti zauvijek. Ali onda sam pogledala u oči svoje tek rođene kćerke i shvatila da ne smijem dozvoliti da me njegov kukavičluk slomi. Odlučila sam da je njegovo odsustvo zapravo najveća usluga koju mi je mogao učiniti – dao mi je priliku da budem jača nego što sam ikada mislila da mogu biti.
Danas smo moja kćerka i ja nerazdvojne, i s ponosom je odgajam sama. Njemu sam oprostila, ne zbog njega, nego zbog sebe. Znam da će ga jednog dana stići savjest, a mene i dalje čeka život koji ću sama izgraditi za nas dvije.
