
Tog jutra je sve izgledalo kao i obično. Tata je na brzinu popio kafu, obuo cipele i istrčao iz kuće, kasnio je na posao. Ostali smo mama i ja, spremali se svako za svoje obaveze. U jednom trenutku, prolazim kroz dnevnu sobu i vidim da mu je ostao telefon na stolu. U tom trenutku zasvetli ekran – stigla poruka.
Nikada nisam bio radoznao tip koji čita tuđe poruke, pogotovo ne tatine. Ali… ne znam šta me je nateralo – možda to što se pojavilo srce u oblačiću pored imena. Otključao sam telefon. Poruka je glasila:
„Sinoć sam opet razmišljala o tvojim rukama… I o onome kako si me gledao dok si rekao da ćeš sve zbog mene ostaviti.“
Zaledio sam se. Progutao sam knedlu, a srce je tuklo kao da sam ja uhvaćen u nečemu. Počeo sam da listam prepisku i sve je bilo jasno – tata ima ljubavnicu. Rečenice pune čežnje, tajni sastanci, izgovori da ide na poslovna putovanja. Mama – koja veruje svakom njegovom izgovoru – nema pojma.
Ali to nije bilo najgore.
Kada sam otvorio profil sa kog su stizale poruke, zamalo mi telefon nije ispao iz ruke. Na slici je stajala mamina najbolja prijateljica. Žena koja dolazi kod nas na slave, koja je mami donela poklon za rođendan, koja mi je kupovala čokoladice dok sam bio dete. Žena koju je mama zvala sestrom. Žena kojoj je mama godinama poveravala sve.
Osetio sam mučninu. Ne samo što je tata imao ljubavnicu, već je ta žena bila deo našeg svakodnevnog života. I sve vreme je lagala. I on. Svi oko mame – ćute. Samo ona ne zna.
Nisam rekao ništa. Ne još. Možda sam kukavica, možda ne želim da je povredim, možda se nadam da će se sam izboriti sa svojim grehom. Ali od tog dana, ništa nije isto. Tata više nije heroj u mojim očima. A svaki put kad ta žena uđe u našu kuću – osećam se kao da gledam u laž.