„Poklonio sam joj sliku sa porukom – a onda mi se javila, godinama kasnije“

Poklonio sam joj zajedničku sliku dok smo još bili u vezi. Bila je to obična, crno-bela fotografija iz neke šetnje, uhvaćen trenutak smeha, zagrljaj bez poza – iskreno, sirovo, pravo. Kupio sam ram, jednostavan, drveni. I na njegovu pozadinu, skriveno iza slike, napisao sam nešto što nikad nije trebalo da se vidi… osim ako dođe kraj.

„Ako ovo čitaš, znači da vadiš sliku iz rama i da više nismo zajedno. Volim te i dalje najviše na svijetu. Tvoj neko.“

Nismo se rastali burno, nismo se ni posvađali. Život je uzeo maha, preseljenja, fakulteti, posao, umor. Jednostavno se nismo više javljali. Prošlo je dosta vremena. Neki bi rekli „zauvijek“. Ja bih rekao – predugo.

Nedavno, dok sam sedeo sam u stanu, u kasne sate, zazvonio mi je telefon. Ne broj, ne poruka. Stigla mi je mejl notifikacija. Naslov je bio „Pozadina slike“. Zbunio sam se. Otvorim i vidim kratku poruku:

„Vratila sam se kući posle raskida. Pala mi je na pamet stara kutija sa uspomenama. Između njih, našla sam nas. Izvadila sam sliku, i pročitala poruku. Nisi ni znao – nikad je nisam ni vadila iz rama. Samo sam je okrenula licem ka dole jer me bolela. A sad… Sad je opet stoji na polici. Samo ovaj put – okrenuta ka meni. Ako još osjećaš bar pola onog što si tad napisao… javi se. Tvoja neko.“

Ruka mi je zadrhtala. Nisam znao da li da se nasmejem ili zaplačem. Ali sam znao – sudbina nekad napravi krug, baš kad pomisliš da si zaboravljen.

error: Content is protected !!