Čekao sam tramvaj na jednoj od onih svakodnevnih stanica, uobičajen dan, ništa posebno. Uz mene je stajala djevojčica, rekla bih šesti ili sedmi razred, sitna, nosila je ranac i jedno od onih iskrenih, zaraznih dječjih osmijeha. Ali odmah se primjećivalo – nije imala jedno oko. Umjesto toga, nosila je flaster preko njega. Ipak, nije se činila ni tužno ni stidljivo. Naprotiv, osmijeh joj nije silazio s lica.
Dok smo čekali tramvaj, prišla su joj tri druga djeteta, dvoje dječaka i jedna djevojčica. Bili su njenih godina. Isprva sam mislio da su joj drugari, ali ubrzo sam shvatio da nisu. Počeli su joj se rugati – zbog flastera, zbog oka, govorili su ružne stvari koje bi i odraslog boljelo, a kamoli dijete. Ali ona je samo stajala, gledala ih, i smješkala se.
I onda, dok sam se ja u sebi lomio da li da reagujem ili sačekam još sekund, ona ih je pogledala ravno u oči i – smirenim, toplim glasom rekla:
„Ja sa jednim okom vidim koliko je oko mene lijepo, a vi sa oba vidite samo ružno oko sebe.“
Na stanici je nastao muk. Svi smo samo nijemo gledali, kao da nas je sve udarila neka nevidljiva šamarčina. Djeca koja su joj se rugala su se postidjela i udaljila bez riječi. Sa desne strane mene je stajala starija žena, možda 70 godina, i tiho je izustila:
„Sa svojih 70 godina mene je jedna djevojčica naučila jednu od najbitnijih stvari u životu.“
Još uvijek se naježim kad se sjetim tog trenutka. Nismo mi njoj pomogli. Ona je nama održala lekciju – o dostojanstvu, hrabrosti i snazi da se zadrži osmijeh čak i kada bi drugi plakali.
Ponekad najdublje istine dobijemo od onih od kojih to najmanje očekujemo.
