„Probudio sam se kod nepoznate bake – i ne znam ko je bila srdačnija, ona ili…

Budim se. Glava mi pulsira kao da sam proveo noć u rock bendu, a ne na običnoj žurci. Mamurluk razara, ali nije to najgori deo. Otvaram oči i shvatam – ne znam gde sam. Krevet nije moj. Zavesa je neka ružičasta s čipkom. Zidovi puni porculanskih tanjira. Ne zvuči kao studentski dom, to je sigurno.

Polako ustajem, bos naravno, i lutam po kući. U dnevnoj sobi – stari televizor sa onim debelim leđima, heklani stolnjak, i gomila ikona na polici. U kupatilu sapun miriše na detinjstvo i nema ni traga od mojih stvari. Skoro da me uhvati panika.

Otvoriš Google Maps, kaže mi mozak. Otvorim. Lokacija: neko selo nadomak Novog Sada. Dobro… moglo je i gore. Bar nisam završio u drugoj državi.

U tom trenutku čujem vrata dnevne sobe. Televizor se pali. Neko je tamo. Otvaram vrata – i naletim na najbakiniju baku koju možete da zamislite. U šlafroku, sa punđom, i kašikom u ruci.

Kažem, zbunjeno:
„Dobro jutro?“
A ona bez treptaja:
„Što si bos na pločicama? Prehladićeš se. Ajde obuj se i sedi, skuvana je supa.“

Nisam znao da li da se smejem ili da zovem nekog da mi objasni šta se dešava. Sela je naspram mene, sipala supu i priča krene. Ispostavlja se da sam prethodne noći bio na nekoj žurci kod lika koji živi preko puta nje, a kada je krenuo after, meni se nije više dalo da se guram s ekipom. I, u svom polumračnom geniju, zvonio sam kod bake i pitao:
„Izvinite, mogu li da prespavam, ovde je toplo?“

Kaže da sam bio toliko ljubazan, blesav i zbunjen, da nije imala srca da me pusti nazad napolje.

Jeli smo supu, pričali o životu, rekla mi da imam fine manire i da ličim na njenog unuka. Ostavila mi je i komad pite „da ponesem za put“. Danas često pomislim – u životu vas nekad mamurluk odvede na najneobičnija, ali najtoplija mesta.

error: Content is protected !!