Noć je bila duga, piće mi je ušlo u glavu, muzika u uši, a glava mi nije radila baš najbolje. Stajala sam pored ceste, tražeći taksi. Nigdje nikoga. Samo tišina i ulična svjetla.
Onda – crna Q7-ica. Zaustavlja se pored mene, spušta prozor. Momak iznutra – mlad, uredan, sam. Pita gdje idem. Glas mu smiren, pogled direktan. Pristajem.
U vožnji nudi piće – neko skupo, hladno, iz pretinca. Glava mi već lagano lebdi, a ruka prihvata čašu.
Nismo stigli do moje adrese. Parkirao je negdje na rubu grada, pored rijeke. Pogledao me, a ja… ja nisam rekla „ne“.
Ne znam kako da to objasnim. Nije bilo nasilja. Nije bilo riječi. Samo dodiri, dah, koža na koži. Auto je bio tih svjedok nečega što sam dugo odgađala.
Kad sam ujutro otvorila oči – sjedio je za volanom, smireno, s osmijehom. Odvezao me kući, bez pitanja.
Ne znam mu ni ime. Ali znam da je to bila noć kad sam promijenila pogled na sebe.
(Zaštita identiteta: ime i mjesto poznati redakciji)
