„Moja baka je oduvek bila gruba prema svojoj najstarijoj ćerki (sestri moje mame). Uvek ju je omalovažavala i kritikovala. Sećam se da sam, još kao dete, mislio da je jednostavno okrutna prema njoj bez ikakvog razloga.
Kako sam odrastao, sve mi je to i dalje djelovalo kao čista okrutnost. Moja baka je prema svima drugima bila stroga, ali pravedna. Samo prema njoj — hladna, gruba i nemilosrdna. Uvijek sam mislio da je to neka stara porodična netrpeljivost o kojoj se ne govori.
Istina je izašla na vidjelo tek mnogo kasnije.
Jedne večeri, sasvim slučajno, čuo sam razgovor koji nisam trebao. Baka je mislila da je sama. Glas joj je bio tih, ali gorak. Tada sam prvi put saznao razlog zbog kojeg je cijelog života mrzila svoju najstariju kćerku.
Ona nije bila dijete njenog muža.
Rodila ju je u vanbračnoj vezi s drugim čovjekom. Tajna koju je nosila decenijama pretvorila se u mržnju — ne prema sebi, nego prema djetetu koje ju je podsjećalo na vlastitu grešku. Umjesto krivnje, izabrala je kaznu. I umjesto da je nosi sama, svalila ju je na dijete koje ništa nije skrivilo.
Sve one godine ponižavanja, omalovažavanja i hladnih pogleda odjednom su dobile smisao. Ali nisu postale manje bolne.
Najgore od svega bilo je shvatiti da je cijela porodica, svjesno ili nesvjesno, učestvovala u toj nepravdi — ćutanjem.
Od tog dana više nikada nisam mogao gledati baku istim očima. A tetku… ne kao „crnu ovcu porodice“, nego kao ženu koja je cijeli život nosila tuđu sramotu, bez da je ikada bila kriva.
