Prevarila sam čovjeka za koga sam trebala da se udam.
Ne iz osvete. Ne iz zlobe. Iz gluposti. Trenutka slabosti koji mi je uništio život.
Kad sam otkrila da sam trudna, srce mi je stalo. Shvatila sam istinu koju nijedna žena ne želi da izgovori naglas — dijete nije njegovo. Pokušala sam da sakrijem, da potisnem, da se nadam da će sve nekako proći. Nije.
Kad je saznao, svijet mu se srušio. Svaki pogled pun povjerenja koji mi je dao vratio mi se kao udarac. Bez vike, bez scene, rekao je samo:
„Odlazi.“
I tako sam završila na ulici. Bez doma. Bez porodice. Bez plana. Sa djetetom u stomaku i stidom u grudima.
Jednog dana, sjedila sam na klupi, praznih ruku i praznih misli. Nisam znala kuda dalje. Tada mi je prišla starija baka. Lice joj je bilo izborano, ali pogled topao. Pogledala me je u oči, pa u stomak, i tiho rekla:
„Znam kako ti je.“
Iz torbe je izvadila 50 eura i stavila mi u ruku.
„Uzmi. Za dijete.“
Nisam mogla da govorim. Samo sam plakala. Htjela sam da odbijem, ali mi je ona već okrenula leđa i polako otišla, kao da je znala da mi pomaže više nego što ću ikada moći da joj vratim.
Kasnije, kad sam stigla u privremeni stan koji mi je jedna poznanica ustupila na par dana, sjela sam na krevet i otvorila torbu. Tada sam primijetila da u njoj nije bilo samo novca.
Bio je i mali, presavijeni papirić.
Na njemu je pisalo:
„Nisi loša osoba. Napravila si grešku. Dijete koje nosiš nije kazna — ono je razlog da živiš. I ja sam nekad ostala sama. Preživjela sam. Preživjećeš i ti.“
Tada sam prvi put, poslije svega, osjetila nešto drugo osim krivice — nadu.
Ne znam ko je bio čovjek sa kojim sam pogriješila. Ne znam hoću li ikada biti oproštena.
Ali znam jedno:
taj nepoznati susret s bakom spasio mi je život.
Ponekad nas ne podignu oni koje smo najviše povrijedili —
nego potpuni stranci koji vide ono što mi sami ne vidimo.
