„Moja kćerka je neplodna, pa ne može imati biološku djecu. Rekao sam joj da neće dobiti moje nasljedstvo. Nedavno su usvojili djevojčicu. Kćerka me pitala da li se to računa. Rekao sam ne. Na moj užas, sedmicu dana kasnije, oni…“
Sedmicu dana nakon našeg razgovora, kćerka i zet su me pozvali na ručak. Atmosfera je bila čudno tiha, kao da svi čekamo da neko prvi progovori. Onda je moja kćerka duboko udahnula i rekla:
„Tata… donijeli smo odluku.“
Rekla je da su angažovali advokata i odlučili da se potpuno distanciraju od mene – emotivno, ali i pravno. Rekla je da više ne želi da njena kćerka raste uz čovjeka „koji vjeruje da je krv jedino što čini porodicu“.
Zet je dodao:
„Mi gradimo porodicu ljubavlju, a ne krvnim zrncima. Ako je ti ne prihvataš, onda ni mi tebe ne možemo prihvatiti.“
Potom su ustali, spakovali stvari i otišli. Držao sam unuku u naručju poslednji put, a ni tada nisam znao šta da kažem.
Sutradan sam dobio pismo od njihove advokatice: tražili su da se više ne pojavljujem u njihovom životu dok sam ne odlučim da priznam njihovu kćerku kao svoje unuče – u svakom smislu.
Sjedio sam u praznom stanu satima.
U trenutku sam shvatio: izgubio sam jedinu kćerku zbog tvrdoglavosti i uvjerenja koja, zapravo, nikome nisu donijela ništa dobro.
Razmišljam već danima da ih pozovem. Samo ne znam da li će se iko s druge strane javiti.
Možda sam tek sada shvatio šta znači riječ porodica – i koliko sam je lako odbacio.
