“Stan u kom živimo je u vlasništvu mog supruga, njegove majke i brata. Tako je kupljen… za slučaj da se razvede da snaha nema ništa na insistiranje njegove majke. Prije par mjeseci sam naslijedila sam zemlju i nekretninu koje sam prodala i kupila kuću na svoje ime koja se renovira. Gospođa svekrva je sada… puna ideja kako da sredimo kuću šta i kako ćemo.
Od sobe viška pravim garderober. Gostinjsku sobu nemam. Kad mi je za to prigovorila rekla sam joj da kuću pravim za sebe i da mi gosti na duže ne trebaju za dan dva mogu im platiti hotel. Ona je mislila da će to biti njena soba. Mene je to sa stanom toliko uvrijedilo da joj nikada neću zaboraviti. Eto joj stan eto joj sve i da je što dalje od mene!”
Kad sam vidjela kako se ponašala oko stana i koliko joj je važno da meni ostane “ništa”, odlučila sam da više nikada ne dozvolim da se iko igra s mojom sigurnošću. Zato sam kuću kupila isključivo na svoje ime. Ne dugujem nikome ništa, niti ću se ikada više osjećati kao podstanar u sopstvenom domu.
Sad kada vidi da je kuća moja i da nemam namjeru da je dijelim, puna je “sugestija” i planova, kao da se gradi za nju. Ali ja sam joj jasno stavila do znanja – ovo je moj dom, ja odlučujem i meni pripada. Neka ona uživa u stanu koji je toliko branila od mene, ja ću uživati u miru i slobodi koju sam sama sebi obezbijedila.
Možda zvučim grubo, ali bolje da živim u malom prostoru sama gospodarica nego u palati gdje me neko gleda kao višak.
