Izašla sam sa jednim momkom u baš skupi restoran. Onako na prvu – kao iz snova. Pristojan, duhovit, samopouzdan, obukao se besprijekorno, vozi dobar auto, stan u centru, uredan, mirišljav… ma sve ono što bi svaka djevojka poželjela. Bila sam iskreno iznenađena kako je neko tako kompletan još uvijek slobodan.
Sjeli smo, naručili predjelo, glavno jelo, vino – i to ne bilo kakvo, nego flašu onog skupog, koje se kod mene pije samo kad je neko vjenčanje. Pričali smo, smijali se, imali čak i par ozbiljnih tema o životu, planovima, poslu… Zaista sam pomislila – možda sam konačno srela onog pravog.
I onda – KRAJ VEČERI.
Dolazi konobar sa računom, a on me pogleda onako ozbiljno i kaže:
„Znaš, ja prakticiram da svako plaća svoje. Pola-pola. Ne želim da me iko iskorištava.“
U tom trenutku mi je sve stalo. Bukvalno kao da mi je neko upalio alarm u glavi. Da li je moguće da je ovako nešto izgovorio? Poslije sve te priče o uspjehu, o principima, manirima, samostalnosti… Da, naravno da postoji ravnopravnost, ali izvini – ako pozoveš djevojku u skup restoran, onda budi džentlmen.
Da stvar bude još gora, pogledao me kao da očekuje da ću mu aplaudirati zbog tog “principa”.
Naravno, nisam pokazala bijes. Samo sam se nasmiješila i rekla:
„Uh, vjeruješ li da sam zaboravila novčanik?“
Nervozno se nasmijao, klimnuo glavom, ali je jedva pristao da plati. Iz njegovog pogleda sam vidjela da mu nije pravo.
Ali znaš šta? Neka mu je. Možda mu je ovo bila najskuplja lekcija u životu. Imaće vremena da razmišlja o tome dok gleda u prazne tanjire i račune bez ženske ruke preko puta. Jer, iskreno, ako ne znaš biti džentlmen, nemaš šta tražiti kod dame.
Nije stvar u novcu – nego u stavu. Ako već pričaš da si savršen, ponašaj se tako. Izgledom sam za njega bila čista desetka – možda baš to nikada više neće dobiti.
