Iz Bosne sam, ali već neko vrijeme živim u Beču, udata sam i mislila sam da sam pronašla svoju sigurnost i život kakav sam uvijek željela. Međutim, sada sjedim sama, zbunjena, povrijeđena i razočarana više nego ikad. Ne znam ni odakle da počnem…
Planirali smo da iduće sedmice odemo mojoj porodici u Bosnu, da ih posjetimo zajedno. Sve sam lijepo isplanirala, uzbuđeno birala poklone za mamu, tatu, sestru, brata i njihovu djecu. I onda, danas, iz čista mira, moj muž mi kaže da on ne ide. I ne samo to. Rekao mi je da mogu sama otići… ali da se njemu više ne vraćam!
U šoku sam samo stajala i gledala u njega, čekajući neko objašnjenje. I onda – kao hladan tuš – rekao je da me “uhvatio kako kradem od njega”. Da sam, navodno, uzela 100 eura s njegovog računa bez pitanja. A ja sam taj novac uzela za poklone za moju porodicu. Za ljude koji me vole. Ljude koji me nisu izdali.
I to je krađa?
Zaboljelo me je, jer kad idemo njegovoj porodici, potrošimo i po 200 eura bez da mi iko šta kaže. Tada je sve normalno. Ali kad se radi o mojoj porodici – to je problem. Uz to, sve što sam kupila mi je uzeo i tražio da mu dam račune da može sve da vrati. I jesam. Sve sam mu dala. Ne zato što se osjećam krivom, već zato što više nisam imala snage da se borim.
Ali znate šta je najgore?
Nije stvar u tih 100 eura. Nije ni u poklonima. Kad sam se udala, dok sam još bila u Bosni, stalno se hvalio kako zarađuje hiljade, kako troši bez problema, kako će mi pružiti sve. A sada svaka sitnica postaje razlog da me ponizi. I sve više vjerujem da je pravi razlog dublji – jer nakon tri godine braka još uvijek nemamo djece. Ja imam manjih zdravstvenih problema i nije mi lako. A njega ne zanima zdravlje. Zanima ga što ne može dobijati dječiji dodatak.
Zar je to ljubav?
Zar se tako gradi brak?
Ovih dana samo razmišljam… možda mi je ovo bila lekcija da se probudim i vidim ko je on zapravo. A možda je i znak da moj povratak u Bosnu treba da bude zauvijek.
