Na glavnom trgu u Zagrebu već duže vrijeme sjedi jedan stariji čovjek i prosi. Uvijek na istom mjestu, s pogledom uperenim negdje daleko, kao da traži prošlost. Tog dana, dok sam čekao djevojku, primijetio sam ga kako u ruci drži bocu crnog vina i jednu crnu ružu.
Odmah su krenuli komentari prolaznika. Jedna žena mu je prišla i drsko ga napala – nazvala ga pijancem i rekla da ga je sramota, jer prosi za alkohol. Samo nekoliko trenutaka kasnije, dvojica mladića su ga, ničim izazvani, pljunula u lice i nastavila dalje. A on… on je samo šutio, stežući tu bocu i ružu, kao da su mu to jedine uspomene koje su mu ostale.
Bio sam razočaran u ljude. Ali iskreno – i ja sam u sebi pomislio: svi su oni isti. Tog trenutka stigla je moja djevojka, i krenuli smo zajedno. Sasvim slučajno, prosjak je sjeo s nama u isti tramvaj, i, još slučajnije, sišao na istoj stanici.
Prečicom smo krenuli prema njenom stanu, a ta prečica vodi kroz groblje. Hodali smo iza njega, i u jednom trenutku stao je pored jednog groba. Spustio se na klupu, otvorio bocu vina, uzeo jedan gutljaj i ostatak polako izlio po zemlji. Položio je ružu na nadgrobnu ploču i ostao da sjedi u tišini.
Rekao sam djevojci da ide kući, a ja sam se vratio i tiho ga upitao: „Jeste li dobro, gospodine?“
Pogledao me blagim očima i rekao:
„Moja Ankica je obožavala crno vino. A ja ga nikad nisam mogao smisliti. Ali za njen rođendan bismo svake godine nazdravili. Danas joj je rođendan… Sad, iako nemam ni za kruh, uvijek ću imati za gutljaj vina – 15.10.“
Zanijemio sam. Srce mi se steglo. Bio sam jedan od onih koji su ga u sebi osudili… a ispred mene je sjedio čovjek koji i dalje voli, čeka i pamti. U svijetu punom buke i zaborava – on je zadržao dostojanstvo i tišinu.
