
Preselili smo se prošlog meseca u staru kuću na periferiji. Kuća je bila jeftina, ali prostrana, i odmah nam se svidela iako je tražila dosta posla. Starinski podovi, škripave stepenice i ona neka hladna tišina koja kao da ima svoj eho.
Jednog dana dok sam čistila sobu na spratu, primetila sam da deo zida, odmah ispod prozora, zvuči šuplje kad kucnem. Radoznalost mi nije dala mira, pa sam uzela šrafciger i malo počela da skidam sloj po sloj zida.
Iza sloja gipsa i dasaka nalazila se stara metalna kutija. Bila je zarđala, ali se mogla otvoriti. Unutra – stari crno-beli snimci neke žene koja plače, izbledela pisma, i dnevnik pisan rukom, na nemačkom jeziku. Ipak, ono što mi je sledilo krv u venama bila je jedna dečija cipelica… stara, pohabana i krvava.
Nisam mogla da spavam narednih noći. Sanjala sam tu ženu s fotografije kako mi stoji kraj kreveta i plače. Sve vreme me je gledala tim mrtvim, praznim pogledom.
Kutiju sam ostavila u podrum, ali ni dan-danas nisam skupila hrabrost da je ponovo otvorim. A zid sam zazidala kako je bio. Ne znam šta je prava istina, ali osećaj koji sam imala tog dana – i koji me još ne pušta – nije mi dao mira.