Imam odnos sa ženom koja je u braku. Nismo to planirali, desilo se spontano. Upoznali smo se slučajno, ona je zračila nekom toplinom i tugom istovremeno, a ja sam ušao u sve to misleći da znam granice. Naše viđanje se uvijek dešava kod nje, dok joj je muž na poslu, a djeca u školi. Iskreno, bilo nam je lijepo – dok se nije pojavio jedan detalj koji mi ne izlazi iz glave.
Naime, u spavaćoj sobi, tik pored kreveta, drži veliku uokvirenu fotografiju svog muža. Ne običnu sliku, nego baš ogromnu, skoro prirodne veličine. Kaže da ju je specijalno izradila jer joj je “uzbudljivo” da to radi sa mnom dok on „gleda“. Na početku sam mislio da se šali. Nisam znao da li da se smijem ili da ustanem i odem. Mislio sam da će ta slika s vremenom nestati – ali nije.
Svaki put kad se nađemo, ja u nekom trenutku ne mogu da izbjegnem taj pogled sa zida. Iako je samo fotografija, meni postaje nelagodno. Ne zato što osjećam krivicu zbog nas dvoje, već zbog toga što sam počeo da razmišljam kako bi bilo da sam ja na njegovom mjestu. Gledam tog čovjeka na slici, ni krivog ni dužnog, i više ne osjećam ništa osim sažaljenja prema njemu.
Ne osuđujem ni nju, ni sebe, ni njega. Ljubavni odnosi su često komplikovaniji nego što izgledaju spolja. Ali od tog trenutka više ne mogu da nastavim po starom. Nekad nije stvar u onome što radimo – već u tome kako se zbog toga osjećamo kasnije. A ja – iskreno – više ne osjećam ono što sam osjećao. Sad samo želim da se povučem i razmislim o sebi.
