
Upoznala sam jednog momka preko prijatelja, delovao je baš fin, miran i staložen. Par puta smo se videli, izašli na kafu, prošetali… Sve je bilo ok, čak me nije ni poljubio, što mi je bilo i simpatično – pomislila sam da je možda samo stidljiv.
Jedne večeri, predloži on da se malo provozamo do jedne obližnje planine, kaže: “Lep je pogled, da se malo opustimo.” Pristala sam, jer do tada je delovao skroz normalno.
Vožnja je prošla u redu, smejali smo se, pričali… ali čim smo stigli i stao pored puta, nastaje šok. Oborio je svoje sedište, otkopčao pantalone i rekao: „Izvoli.“ Ja sam ga samo pogledala i rekla: „Ti si se, izgleda, nešto preručunao.“
On je u sekundi pocrveneo kao paprika, samo je upalio auto, okrenuo se i vozio me kući bez ijedne reči. I stvarno – od tog dana se više nikad nismo čuli. Niti pokušao da se javi.
Ne znam šta mu je bilo u glavi, ali naučila sam lekciju – nekad oni najtiši znaju najviše da iznenade… na najgori mogući način.