Uvijek sam smatrala da su priče o svekrvama čista glupost. Da je to neka narodna mitologija koju su žene prenosile s koljena na koljeno, jer eto – zgodno je kriviti svekrvu za sve što ne štima. Mislila sam da su to preuveličane anegdote, izolovani slučajevi, da zbog nekoliko loših – sve bivaju stavljene u isti koš. I vjerovala sam da sam ja te sreće da ću imati jednu normalnu, razumnu svekrvu. Ali…
Nisam se kako treba ni udala, nisam još ni prezime promenila, a već su počele prve provokacije. Isprva su bile tihe, suptilne, upakovane u „šalu“ ili „dobronamjerne“ savjete. Poznanici su mi govorili da ona stalno spominje bivšu djevojku mog sadašnjeg muža, kako je „bila fina, tiha, uvijek spremna da pomogne“, a ja sam to odbacivala – valjda jer nisam htjela vjerovati.
Međutim, ono što se dogodilo na našoj svadbi srušilo mi je sve iluzije.
Bila je to baš lijepa noć – veselje, pjesma, svi nasmijani. Srce mi je bilo puno. Plesali smo moj muž i ja, atmosfera je bila prava svadbena. A onda – pjesma. Nisam je odmah ni prepoznala, samo sam čula prve stihove:
„Mala žena od velike slađa…“
Neko se u sali grohotom nasmijao. Pogledala sam ka muzičarima, a pored njih – moja svekrva. S osmijehom od uha do uha, podignutim čašama, okružena društvom. Poručila je pjesmu – i to ne bilo koju, već onu koja direktno aludira na fizičku razliku između mene i bivše djevojke njenog sina.
Za kontekst – ja sam aktivna odbojkašica, visoka skoro 190 centimetara. Bivša njegova djevojka? Sitna, nježna, jedva 160. Svi u sali su to znali. Svi u mjestu znaju ko je ko i šta je bilo. I u tom trenutku – svi su se pogledali. Niko ništa nije rekao, ali tišina je odjednom bila glasnija od muzike.
Osjećala sam njihove poglede. Sažaljenje. Nelagodu. I srce mi je puklo. Ne zbog pjesme. Ne zbog svekrve. Nego zbog toga što sam konačno shvatila da u očima žene čijeg sam sina izabrala za svog partnera – nikad neću biti dovoljna. Uvijek će postojati neko „prije mene“ ko je „bolji“ jer je, valjda, manja, tiša, povodljivija… ne znam.
Moj muž ništa nije čuo, bio je zauzet gostima, ali kasnije kad sam mu rekla – samo je slegnuo ramenima. „Ma znaš kakva je ona“, rekao je. I možda jeste. Možda to ne mijenja ništa između nas. Možda će s vremenom i ona da se promijeni. Možda neće.
Ali ono što znam jeste – koliko god bila visoka, snažna i sigurna u sebe… kad ti neko na tako javnom mjestu tako otvoreno pošalje poruku da nisi prihvaćen, to boli.
Nadam se samo da ljubav koju imamo ja i moj muž neće pokleknuti pred nečijim kompleksom. Iskreno se nadam.
