Godinama sam govorila svima kako sam pronašla čovjeka iz snova. Bio je nježan, pažljiv, obrazovan, profesor u srednjoj školi. Uvijek je imao strpljenja za moje nesigurnosti, podržavao me, gradio naš odnos kao da je to najvažnije djelo njegovog života.
Tog dana sam trebala da krenem na službeni put. U žurbi je zaboravio ključeve od stana, a ja sam odlučila da ih lično odnesem – da ga iznenadim. Nije znao da dolazim. Došla sam do škole, prošla kroz hodnik i stigla do njegovog kabineta. Vrata su bila odškrinuta, njega nije bilo u prednjem dijelu, ali su se čuli neki prigušeni zvuci iz prostorije pozadi.
Otvorila sam vrata… i zatekla ga. Ne sa nekom koleginicom, ne sa ženom iz prošlosti, već sa jednom od učenica. Moj svijet se tog trenutka srušio. Srce mi je stalo. On, čovjek kojeg sam voljela više od sebe – predan, poštovan, priznat – uništio je sve što smo imali.
Ne znam kako sam izašla odatle. Ne znam kako sam izdržala narednih sat vremena. Ali znam da sam tada prestala da ga volim. Jer postoji nešto gore od prevare – a to je kad shvatiš da si godinama živio pored osobe koju uopće nisi poznavao.
