Već mjesecima šaljem prijave na konkurse, idem na razgovore, ali bez uspjeha. Drugarica mi predloži da probam u jednoj državnoj instituciji – kaže da tamo često primaju pripravnike. Odem, kulturno pitam, kažu da sačekam, primiće me neki šef na kratki razgovor.
Ulazim u kancelariju, stariji gospodin, ozbiljan, ali prijatan. Prije nego što sam stigla da sjednem, kaže mi kroz smiješak: “Pala mi je olovka ispod stola, možete li mi je dodati?”
Sagnem se da dohvatim olovku, a kad sam je podigla i pogledala prema stolu, vidim ispred sebe uramljenu fotografiju njega i mog pokojnog dede – zajedno na nekom starom događaju. Prepoznam dedu odmah. Kažem mu ko sam, a on ustane, pogleda me sa nevjericom i kaže: “Ti si Radojeva unuka? Tvoj deda mi je jednom spasio karijeru.”
Tog trenutka sve se promijenilo. Nismo ni pričali o mom CV-u – pričali smo o dedi, o ljudima koje pamti cijeli život. Par dana kasnije pozvali su me da počnem s pripravničkim.
