Sjedim neki dan u automehaničarskoj radnji, čekam svoj red. Dolazi čovjek srednjih godina, fino obučen, auto sasvim pristojno izgleda. Kaže mehaničaru šta mu ne valja, dodaje i to da ne zna ništa oko auta i da bi rado sam popravio – ali ne zna ni odakle da krene.
Mehaničar samo klimne glavom: “Ostavi auto, zvat ću te za par sati kad bude gotovo.”
Čovjek ode.
Nisam se ni snašao, mehaničar otvori haubu, zavrne rukav, rukom uhvati neku žicu, vrati je na mjesto i zatvori haubu. Posao – gotov. Nije prošlo ni dvije minute. Nema ni alata, ni dijelova, samo jedna žica ispala iz ležišta.
Par sati kasnije, dolazi čovjek po auto. Mehaničar mu hladno nabroji: “Popravio sam kabl, pregledao instalacije, podšrafio kontakte… 200 maraka.”
Čovjek vadi pare, plati bez riječi i ode.
A ja sjedim i gledam sve to. I ne znam šta me više zaboljelo – da li to što je čovjek prevaren, ili što sam shvatio da poštenje ovdje ne vrijedi ni koliko ta jedna žica.
