
Dirljivi susret bake Mejrem i njenog sina nakon 40 godina slomio je i najtvrđa srca, a iza ovakvog prizora krije se tužna priča jedne “nane” iz Novog Pazara.
Usred brda i starih kuća sela Trnava, blizu Novog Pazara, živi nana Mejrem. Prešla je osamdesetu i njeno lice, iscrtano borama, priča priče jednog dugog života i večne, tihe čežnje.
Svakog jutra, pre nego što skuva kafu, proviri kroz prozor ili pređe prag, postavlja isto pitanje:
Gde li je moj sin?
Prošlo je četiri decenije otkako ga je poslednji put videla. Ni traga, ni glasa. Samo tišina koja boli. U njenim očima, nada tinja da je možda živ, možda negde daleko, a da je možda i zaboravio.
Baka Merjem, koja je prešla osamdesetu, svojevremeno je tužno naslućivala na najgore.
- Možda je poginuo, možda me zaboravio, možda… ko zna gde je – kazala je pre samo nekoliko nedelja Mejrem.
Međutim, nakon što je na društvenim mrežama objavljena priča o ovoj baki, njen sin se oglasio i pojavio na vratima svog rodnog doma.
Posle 40 godina, u kamenu urezanih čekanja, zagrljaj je konačno spojio ono što vreme i sudbina nisu mogli zauvek da razdvoje. Ljubav majke – tiha, nepokolebljiva i večna – pobedila je zaborav, razdaljinu i godine.
Taj zagrljaj bio je vapaj jedne majke, bol koju nosi samo ona koja je četrdeset godina čekala i sanjala svoje dete. I njen sin je došao, vratio se. A ona, majka kao majka, ga je dočekala sa suzama i sa ljubavlju.