
Nekad je bila moja. Prva ozbiljna ljubav. Dugo smo bili zajedno, planirali zajednički život. Onda je puklo – glupo, detinjasto, mlado. Nismo se ni rastali kako treba.
Nakon raskida, nisam je video godinama. I onda – jednog dana, moj brat mi je rekao da se viđa s nekom devojkom. Bio je srećan, blistao. Nisam imao srca da mu kvarim ništa. Sve dok mi nije rekao njeno ime.
Zaledio sam se. Ime koje mi je godinama odzvanjalo u mislima. Pitao sam: „Koja?“ Pokazao mi sliku. Bila je to ona.
Oženio ju je godinu dana kasnije.
Na svadbi sam se smejao, čestitao, pio. I plakao u sebi. Jer je sada bila deo naše porodice – a ne moja.
Godinama smo se trudili da održimo normalan odnos. Ali onda je moj brat počeo da putuje poslovno. Često. Ostavljao je nju samu kod kuće. A ja sam, kao pravi brat, pomagao oko svega što joj zatreba.
Počeli smo da pričamo više, pa da se viđamo bez povoda. Jedno veče – desilo se. Nije bilo reči. Samo pogledi. Samo tišina.
I desilo se opet. I opet.
Ne znam gde ovo vodi. Znam da je pogrešno. Znam i da osećaji nisu nestali. Samo su čekali priliku.
(Zaštita identiteta: ime i mjesto poznati redakciji)