Nakon što mi je umrla baka, počela sam da osećam miris njenog parfema – svake noći tačno u 2:47.“

Nikada nisam verovala u nadprirodno. Ali sve se promenilo posle jedne noći.

Tri noći zaredom, tačno u 2:47, budila me je ista stvar – miris bakinog parfema. Taj prepoznatljiv, sladunjav trag lavande koji je godinama ispunjavao kuću. Samo što sada niko više nije nosio taj parfem.

U početku sam mislila da umišljam, da je to samo tuga. Ali onda sam odlučila da ostanem budna. Da proverim.

Živela je s nama poslednje dve godine života. Njena soba bila je u donjem delu kuće, odmah pored kuhinje. Imala je svoj ritual: svako veče bi stavila kap parfema iza uha – isti onaj stari, sladunjav miris lavande i ruže, koji je nosila još iz mladosti. Govorila je da se tako oseća „kao dama“, čak i kad je bolest potpuno oslabila.

Nakon sahrane, svi smo osećali prazan prostor. Njena soba je ostala netaknuta. Prvih nekoliko dana bilo je tiho. Normalno tiho. A onda je počelo.

Prve noći kada sam se probudila, bilo je 2:47. Tačno. Proverila sam telefon. U sobi je bio jak miris njenog parfema. Kao da ga je upravo neko nanio. Ustala sam zbunjena, proverila sve – niko nije bio budan. Pomislila sam da umišljam. Ali sledeće noći – isto.

I sledeće.

U početku sam pokušavala da ignorišem. Prestala sam da pričam o tome, jer je mama već bila emocionalno iscrpljena. Ali vremenom, miris je postajao sve intenzivniji. Nije bio konstantan – javljao se tačno u to vreme, ostajao nekoliko minuta i nestajao. Parfem je i dalje stajao na njenoj noćnoj polici – i nije ga niko dirao.

Jedne noći sam skupila hrabrost i sela na njen krevet, tačno u 2:46. I čekala.

U trenutku kada je sat prebacio na 2:47 – vetar je otvorio prozor, iako nije bilo vetra. Miris se pojavio, a vrata su se blago zatvorila sama. U tom trenutku sam osetila nešto što nikada neću zaboraviti – toplinu, kao da me neko obgrlio. Suze su mi same krenule.

Nisam se uplašila. Samo sam tiho rekla: „Fališ mi.“

Miris je bio najintenzivniji tada. I onda – nestao.

Od te noći, više nije dolazio. Kao da je čula.

Možda sam luda. Možda je to sve bila tuga, stres, sećanje. Ali u sebi – znam. Došla je da se oprosti.