Imali smo po 18 godina kada smo se venčali, uzeli smo se mladi, iz ljubavi, prave nevine… 11 godina živeli, na sve načine pokušavali da dobijemo decu, nismo uspevalili da bi se na kraju razveli .
4 godine je nisam ni video ni čuo, da bi se na Valentinovo prošle godine sreli sasvim slučajno i shvatili da ne možemo jedno bez drugog, ponovo se vjenčali i bili spremni za život udvoje, bez dece :(… A onda… BUM, samo mjesec dana kasnije, ostala je trudna 🙂 Bili smo presretni, nismo ni pokušavali, a desilo se.
Međutim, nakon što se pre dva meseca porodila u meni se iznenada javila neka sumnja da dete nije moje i da sve te “slučajnosti” i nisu slučajnosti… Uradio sam DNK analizu koja je pokazala da ipak jesam otac…
Od tada je prošlo 10 dana i umjesto da sam sretan, ja se osjećam skroz “usrano”, gadim se sam sebi jer sam sumnjao u poštenje žene koja me nikada nije ni na koji način izdala i povrijedila 🙂 Ne znam kako da se oslobodim ovog odvratnog osjećaja
