“Moja kćerka je otišla kod prijateljice na noćenje.
Kasno u noći me nazvala, uznemirena, i rekla da u sobi njene prijateljice postoje dvije “sigurnosne kamere”.
Pitala je o njima, a otac njene prijateljice je tvrdio da su “isključene”, ali moja kćerka je vidjela da su lampice još uvijek svijetlile.
Instinktivno je prekrila kamere peškirima.
Nekoliko minuta kasnije, otac je upao u sobu, skinuo peškire i rekao:
“Molim vas, nemojte to ponovo raditi.” Čim je izašao iz sobe, moja kćerka me nazvala da dođem po nju.
Na kredit sam kupila svoj prvi auto. Nije bio pretjerano skup, ali je meni bio dobar kao početniku. Kredit sam isplatila, htjela da prodam taj i da uzmem malo veći zbog djeteta.
Otac htio da prodam njemu ali da mi pare da za par mjeseci. Prošlo par mjeseci, on i dalje odlagao a auto je koristio dok jednom nisam uzela auto i oglasila ga za prodaju.
Htio da me prijavi za krađu, a on je imao samo ovlašćenje, nije bio vlasnik. Auto sam na kraju prodala nekom drugom a on mi i dan danas prebacuje što nisam poklonila njemu. Kad sam ga pitala šta je on meni kao otac obezbjedio da bih mu bilo šta poklanjala još više se uvrijedio.
Cijeli život tuđa usta hranio, dok su moja gladovala, sad na sve to zaboravio i zna da se ljuti što ga ne doživljavam više kao oca i što sam mu u lice rekla da nemam namjeru da ga finansiram pod stare dane.
(Izvor: Brightside / Novi.ba)
