„Radila sam u staračkom domu godinama i svi su se žalili na čudne stvari, poput zvukova na gornjem spratu. Nikada nisam vjerovala u to, pa sam uvijek bila ta koja ide na noćne provjere.
Jedne noći, dok sam s kolegom presvlačila stanara na tom spratu, kolega je rekao da je čuo nešto poput ljudi kako hodaju. Bili smo u sobi stanara, a ja sam morala otići do ormara na kraju tog hodnika po plahte. Kad sam se vraćala s plahtama, stalno sam čula korake, kao da neko otvara i dodiruje plastične vrećice. Bilo me jako iritantno, pogledala sam izvan sobe i vidjela sjenu kako prolazi hodnikom.
Problem je što je ta sjena bila ogromna, kao da je stvarno osoba prošla, uz zvuk koraka i plastične vrećice. Uplašila sam se strašno i potpuno ukočila. Morala sam nazvati kolegu da dođe gore jer sam se bojala izaći iz sobe stanara.
Imajte na umu da nisam vjerovala u te stvari, i dvije godine sam uvijek bila ta koja je obavljala noćne provjere na gornjem i donjem katu sama. Nikada nisam imala nikakvih problema i nisam ništa vidjela. Otad nikada nisam išla gore sama i uvijek sam bila vrlo uplašena.“
